Imitacija života

Milion mladih Japanaca živi zabarikadiran u kući, u apsolutnoj otuđenosti od društva, škole, prijatelja, porodičnog života, čak i seksa. Fenomen "hikikomori" stigao je i kod nas, pa se većina tinejdžera dobro oseća samo u sobi, s internetom i video igrama

Ko bi rekao da mladi Japanci danas žive kao pustinjaci u rođenoj kući, potpuno nezainteresovani za sve što se oko njih događa. Pojava je dobila naziv "hikikomori (doslovce "ostati po strani"), a u Zemlji izlazećeg sunca poprimila je zabrinjavajuće razmere. Zahvaljujući popularnosti interneta i video igara među najmlađom populacijom, proširila se po svetu, sve do ovih krajeva.
Hikikomori su adolescenti koji dobrovoljno, bez vidljivog razloga, odlučuju da se zatvore između četiri zida i odatle ne izlaze nedeljama, mesecima, nekad čak godinama, trošeći mladost u potpunoj izolaciji ili u društvu računara i tehnoloških igara s kojima se "provode" u najcrnjoj samoći.
Reč je o mladim osobama uglavnom muškog pola, inteligentnim, kreativnim i obrazovanim, naizgled fizički i psihološki zdravim, ali po prirodi zatvorenim i stidljivim.

Saveti za mamu i tatu
1. Umesto da ih pritiskate zabranama, dajte deci veću samostalnost da se oprobaju, pa ako treba i - pogreše. Biće to prilika da iskuse promašaj i suoče se s njim bez osećanja krivice.
2. Ne opterećujte naslednike prevelikim očekivanjima kad je reč o uspehu u školi ili sportu, već uživajte i učestvujte u svemu što rade i kako rade.
3. Pobrinite se da uvek osećaju vaše prisustvo kako bi lakše izbegli zamke virtuelnih svetova. To znači da s detetom treba uspostaviti odnos poverenja u kojem će biti saslušano a ne grđeno, zaštićeno ali i slobodno.

Strah od nedoraslosti
Iako uzroci nisu do kraja razjašnjeni, stručnjaci se slažu da je glavna crta hikikomori generacije ranjivost, tačnije osećaj neprilagođenosti spoljnom svetu i strah da nikad neće biti na visini njegovih očekivanja, recimo, zbog nesavršenog tela ili nesposobnosti da se uklopi u duh sopstvene društvene grupe.
Nagon koji tera te mlade da odbijaju bilo kakvo suočavanje sa stvarnošću, posebno da s njom odmere snagu, počinje izbegavanjem svakog društvenog okupljanja jer se isti doživljava kao klopka za novi promašaj, da bi se zatim smišljali izgovori za zatvaranje u pozlaćeni svet spavaće sobe, jedinog mesta gde su bezbedni i gde ne osećaju stid.
To objašnjava zašto je fenomen rođen baš u Japanu, zemlji gde se svi silno trude da daju najbolje od sebe, svi preosetljivi po pitanju društvene odgovornosti i spremni da se žrtvuju (dovoljno je podsetiti na veliki broj samoubistava uzrokovanih osećajem ličnog promašaja).

Moj prijatelj Internet
Priča o adolescentima koji su izabrali samoizolaciju kao način života zasad je samo delimično poznata i još je u fazi ispitivanja. Stvorene su razne teorije u pokušaju da se među brojnim faktorima nađe ključ koji otvara bravu: psihijatrija se poziva na patnju i mladalačku nelagodu, sociologija na društvo u kojem surova konkurencija hoće pobedu bez direktnog sukoba, antropologija na socio-kulturne uzroke.
Najuverljivija je pretpostavka o karakternoj sklonosti prema bežanju od stvarnosti koja se u minulim epohama ispoljavala drugačije dok se danas, u avangardnom i multimedijalnom svetu, javlja kao duboka zavisnost od tehnologije. Surfovanje mrežom, video igre, sistemi brzih porukica, "lažne" društvene zajednice: virtuelni život otima mesto pravom!
Rađa se zavisnost od "igranja uloge" (izmišljene ličnosti kreću se u imaginarnom svetu) koje traži neprekidno učestvovanje i objašnjava totalnu pretumbaciju ciklusa spavanje-buđenje, što je jedan od prvih znakova upozorenja. Mladi su noću budni da bi nesmetano igrali, a danju spavaju ili su sve vreme pospani.
Brojni stručnjaci, međutim, smatraju da do zamene dana i noći dolazi zbog osećaja krivice među mladima zato što su društveno beskorisni, pa namerno zatvaraju oči u vreme kad drugi rade i doprinose zajednici.
Neizbežna posledica je potpuno povlačenje iz društvenog života, posebno trenutaka predviđenih za porodično okupljanje (obroci) i zajedničke aktivnosti (škola, sport, druženje u slobodnom vremenu). Tako osobe iz svakodnevnog života (roditelji, braća i sestre, prijatelji, školski drugovi) postaju stranci, a nepoznata, često i sumnjiva lica iz Mreže - jedini čvrst oslonac.
Prvi uznemirujući signali najčešće se javljaju oko 16-17 godina, kad adolescent počinje samostalno da odlučuje i nameće roditeljima svoju volju. Teško ih je predvideti ili preduhitriti zato što u promenljivom raspoloženju i socijalnoj izolaciji naslednika roditelji vide normalnu želju za samodokazivanjem i reaguju tek kad pojava uzme maha.
Za razliku od drugih oblika mladalačkih hirova, hikikomori su uporni i nepopustljivi u drastičnoj odlučnosti: odustaju od škole, napuštaju prijatelje i prekidaju sve vidove komunikacije sa spoljnim svetom. Pa, ako je normalno i očekivano da se adolescent zatvori u sobu posle ljubavnog razočaranja, svađe s roditeljima ili nepoloženog ispita, u korenu beznadežne izolovanosti hikikomorija nema stvarnog i opipljivog motiva.
Ima li ozdravljenja?
Lečenje ovog poremećaja složeno je iz više razloga, pored ostalog i zakasnele dijagnoze. U Japanu se porodice ne obraćaju psihoterapeutu zbog stida, pa od trenutka kad se tinejdžer zatvori u sobu do intervencije specijaliste mogu da prođu i godine.
Kad se ne prepozna na vreme, pa pomoć izostane, fenomen hikikomori može imati teške posledice (epizode nasilja, na primer) zbog duge otuđenosti i nedostatka poređenja sa sebi ravnima.
Ukoliko je intervencija blagovremena, a lečenje (ne samo adolescenta već i njegove porodice) adekvatno, većina hikikomorija se oporavlja i uspešno reintegriše u društvo. U tom slučaju, na putu psihološkog i socijalno-emotivnog razvoja nije napravljena nepopravljiva šteta.
U psihoterapiji se i dalje traga za uzrokom: zavisnost od interneta jedan je od najčešćih, ali nije jedini. To mogu biti i nepodesni roditelji (previše zaštitnička majka, vazda odsutan otac), produženo šikaniranje ili pritisci različite vrste.

KutakNet

 

Share this article