Inflacija petica u školi pogubna je za budućnost naše djece i svih nas

Približava se kraj školske godine. Neki mu se vesele, neki od njega strepe. Još u doba dok sam se sama školovala bilo je normalno da učenici završnih razreda osnovnih i srednjih škola osjećaju nešto snažniji pritisak zbog nadolazećih upisa na višu instancu školovanja.

Roditelji su nas 'pilili' kako moramo više paziti na nastavi i uložiti veći napor u učenje kako bi dobili bolje ocjene, a ako bi kući došli s nezadovoljavajućom krivac nije bio nastavnik već uvijek mi. Čak i onda kada nam je stvarno bila nanesena nepravda.

Danas je, pak, nastavnik dežurni Pedro. Za razliku od nekoć, kad je uživao autoritet, danas su mu u poslu ruke uglavnom vezane, donekle zbog formalnih propisa no najviše zbog agresivnih, suviše zaštitnički nastrojenih roditelja koji za svoju djecu očekuju ostvarenje prava koja realno ne zaslužuju. Nastavnici u strahu, ili jednostavno rezignirani zbog cjelokupne situacije, tom pritisku popuštaju i tako dobivamo pravu inflaciju odlikaša. Čak i ako neki od njih odluči držati se objektivnih kriterija ocjenjivanja, za očekivati je da će i on kad-tad dignuti ruke od svega i učeniku upisati peticu. Malo tko, naime, želi biti upamćen kao 'onaj kreten' koji je jedini dao četvorku, a svi ostali su malome dali petice i slušati bijesnu Majku Hrabrost koja urlajući izgovara nešto poput: 'Radi Vas moj mali nije upisao medicinu!'

Već smo pisali zašto nije dobro intervenirati u korist svoje djece u školi. Uz sve navedeno, postoje i razlozi zašto olako davanje petica nije dobro ni za pojedinog učenika ni za širu zajednicu kojoj pripada.

Petica, jasno, veseli, kako učenika, tako i njegove roditelje. No ona mora biti produkt prvenstveno znanja, a onda i truda, a ne roditeljskog (ili bilo) čijeg pritiska. Učenik koji je zahvaljujući tom pritisku dobio peticu iz matematike koju realno nije zaslužio u tom će se trenutku radovati no kasnije može naići na čitav niz problema. Možda će zahvaljujući toj petici upisati neki od fakulteta koji zahtijevaju bolje znanje matematike, a onda se na tom istom fakultetu mučiti jer dodijeljena ocjena ne odražava njegovo stvarno znanje. Postat će jedan od onih vječnih studenata koji će prvo zaposlenje tražiti tek negdje oko tridesete i koji će uvijek kaskati za vršnjacima.

Dobivanjem nezaslužene ocjene, učenik također može pogrešno zaključiti da uz manje truda može postići bolje rezultate što u stvarnom životu gotovo nikad ne prolazi. Nastavnica iz hrvatskog jezika dala mu je peticu unatoč određenim pravopisnim pogreškama? Lijepo. No šef firme u kojoj će jednom raditi neće biti tako popustljiv kad te iste greške napravi u poslovnom dopisu i sroza ugled firme pred potencijalno važnim klijentom. Općenito gledano, stvaran život je u pravilu okrutan i puno su češće situacije u kojima ćete za svoj trud dobiti manje no što zaslužujete no obratno. Takvo što možda nije pošteno i protiv nepravde se vrijedi boriti ali ne treba zato bježati od činjeničnog stanja koje je u društvu sveprisutno. Zato je dobro da učenik već u školi nauči da lak put ne postoji.

Također, kada se učeniku dodijeli veća ocjena od one koju je stvarno zaslužio, on, posebno ako nije svjestan privilegije koja mu je ukazana, može umisliti da je u nekom području bolji no što stvarno jest. Jasno, nema ničeg lošeg u tome da se mladim ljudima usađuje samopouzdanje no ono nikad ne smije biti bez pokrića. Zamislite, recimo, srednjoškolku osrednja znanja iz biologije kojoj će nastavnica ipak dati peticu iz tog predmeta kako ne bi ispala 'ona kuja koja je jedina nije htjela dati.' Učenica će steći dojam da je uspješno svladala gradivo iz biologije i poželjet će, recimo, studirati na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu, a zapravo joj tamo nije mjesto.

Jedna takva zalutala studentica, jasno, nije problem. No masa njih jest. Fakultet tada postaje leglo vječnih studenata koji nisu u stanju svladati njegov program, što u konačnici dovodi ili do velikog drop-outa (broja studenta koji nisu uspjeli završiti studij na određenom visokom učilištu) ili do pada kriterija u ocjenjivanju na fakultetu, što opet ima fatalnu posljedicu na tržištu na koje sada izlazi veći broj nekompetentnih i nekonkurentnih osoba – koje, usput rečeno, žive u iluziji da jesu konkurentne zbog dosadašnjeg nerealnog ocjenjivanja njihovih stvarnih kapaciteta.

Fakultet može postupiti i pametnije pa krenuti obrnutim putem i postrožiti kriterije već pri upisu kako bi osigurao ulazak samo onih doista kompetentnih koji su ga u stanju završiti, i to bez popusta i povlastica. Tu opet dolazi do straha učenika i njihovih roditelja kako neće imati dovoljno dobre ocjene za određen fakultet - i eto pritiska koji stvara inflaciju petica koje nisu realne. Što učiniti? Reći fakultetima da snize kriterije je suludo, iz razloga koje smo malo prije spomenuli. I tu dolazimo do jedne apsurdne situacije, između čekića i nakovnja. Učeniku su petice potrebne jer fakultet vrednuje srednjoškolski prosjek ocjena u sklopu svojih kriterija, a realno zaslužuje manje i s tim peticama neće moći pratiti program fakulteta – osim ako se ovaj ne sroza kako bi njemu udovoljio. Da bi se iz tog začaranog kruga izašlo potrebno je učiniti preinake s jedne i s druge strane.

Krenimo od fakulteta. Svi oni imaju autonomiju sami odlučivati o vlastitim upisnim kriterijima. Doslovno rečeno, ako fakultet odredi da morate znati skakati na jednoj nozi bez prestanka dulje od minute da bi ga mogli upisati, na to ima pravo. Autonomija kao takva je dobra stvar jer sprječava uplitanje politike i raznih interesnih skupina u područje znanosti. No bez obzira na to što je autonomija visokih učilišta neupitna, institucije zadužene za kvalitetu obrazovanja poput Agencije za znanost i visoko obrazovanje i Agencije za odgoj i obrazovanje trebale bi im sugerirati (bez obveze) mogućnost promjene kriterija na način da se puno manji naglasak stavi na prosjek ocjena u srednjoj školi, a puno veći na uspjeh na državnoj maturi te na tzv. dodatnim provjerama znanja, vještina i kompetencija koje se tipično traže za točno određen studijski program. Na primjer, za upis na studijski program Hortikulture na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u ukupnom bodovanju za rang listu za upis čak 40% otpada na prosjek ocjena iz srednje škole dok se, recimo, ispit državne mature iz matematike vrednuje s 25%, a onaj iz hrvatskog jezika sa svega 5%. Kada bi se prosjek ocjena u srednjoj školi vrednovao sa svega 5%, manje bi bilo bitno koliko će on biti pa više ne bi bilo pritiska na nastavnike kako bi učenici završavali srednju školu s višim prosjekom od onog kojeg zaslužuju.

Treba reći i to da su kriteriji upisa na fakultete često nespretno postavljeni pa tako, na primjer, mnogi među njima dodatno boduju uspjeh na međunarodnim, državnim i županijskim natjecanjima, bez specificiranja u kojem području natjecanje mora biti. Na primjer, ako želite upisati studijski program iz povijesti na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli dobit ćete 2% od ukupnog broja bodova na rang listi ako osvojite jedno od prva tri mjesta na bilo kojem državnom natjecanju. Dakle, da bi upisali studij povijesti pomoći će vam čak i ako ste osvojili prvo mjesto na državnom natjecanju iz fizike, što je tragikomično.

Kada su u pitanju učenici, potrebno je kritički se osvrnuti na današnji sistem vrijednosti koji svim silama gura jednakost pod svaku cijenu. Ako netko dobije četvorku, a ne peticu osjećat će se loše pa mu zato moramo dati peticu kako se ne bi osjećao manje vrijednim. Isto tako, ako netko ne upiše FER osjećat će se loše… Treba konačno staviti točku na 'i' takvom egalitarističkom načinu razmišljanja i djecu naučiti sljedeće: nije svatko dobar za sve i ne može svatko dobiti ono što želi. Neka su djeca dovoljno sposobna za FER, neka nisu. Neka su djeca dovoljno sposobna za studij kao takav, neka nisu. Ne treba dijete koje je loše u matematici držati u iluziji da mu ona dobro ide. To ne znači da je to dijete zato manje vrijedno. Možda ima potencijala u pisanju, u likovnom stvaralaštvu, u povijesti, geografiji… U ljudima od malih nogu treba znati prepoznati realan potencijal i njega poticati, a on uvijek leži u vrlo uskom, specijaliziranom području. 'Katice za sve' u stvarnom životu brzo izgore.

Kada sam išla u školu, u razredu bi nas obično bilo negdje oko 35. Slažem se, prevelika brojka za adekvatan rad – no to je već tema za sebe. Ovdje je bitno reći da razred nikad nije imao više od pet, šest odlikaša, od čega je možda jedna osoba imala sve petice. I ne, nismo bili razred zgubidana. Otprilike 14, 15% odlikaša je i više no dosta, čak i to je realno previše. Petica se treba davati samo za vrhunsko znanje iz određenog područja (prilagođeno dobi) i treba biti privilegij, a ne postignuće koje se uzima zdravo za gotovo. Jer u svijetu u kojem su svi odlični na kraju – nitko nije.

(Izvor: fizzit.net/Autor: G.M.)

Share this article