Sigmund Frojd: Evo zašto se ne sećamo najranijeg detinjstva

Sigmund Frojd je tu pojavu pre više od jednog veka nazivao „dečijom amnezijom„, nastojeći da objasni fenomen po kojem se odrasli po pravilu ne sećaju ničega pre treće godine, a ponekad čak sve do polaska u školu…

Kako je, dakle, moguće da se ne sećamo ničega iz prvih godina života, iako je nedavno Piter Heper sa Univerziteta Belfast nedvosmisleno dokazao da memoriju počinjemo da vežbamo još pre rođenja, u materici? Odnosno, ako već imamo memoriju u najranijem detinjstvu, gde i zašto su skrivena ta sećanja kasnije i postoji li način da ih izvučemo na površinu?
Prva osoba koja je na ova pitanja dala neke konkretne odgovore bio je Herman Ebinghaus, nemački psiholog iz 19. veka. Izveo je eksperiment na samom sebi, tako što je odlučio svakog dana napamet uči isti broj novih reči koje nemaju nikakvo, odnosno imaju izmišljeno značenje. Zatim bi pratio po kojoj stopi ih zaboravlja. Nakon 30 dana ispalo je da je od prvih reči uspeo da zapamti samo između dva ili tri odsto, čime je došao do obrasca po kojem nakon nekog vremena naš mozak selektuje podatke i planirano ih zaboravlja.
Međutim, sredinom 1980-ih grupa naučnika s Kembridža primetila je da se stopa zaboravljanja podatka koje su odrasli naučili kao odrasli ne poklapa s količinom uspomena koje su zaboravili iz perioda od rođenja do šeste ili sedme godine. Očigledno je u pitanju bilo nešto sasvim različito od onoga što je otkrio Ebinghaus.

 

Psiholozi su ubrzo statistički obradili problem „dečije amnezije“ i utvrdili da se samo mali broj ljudi seća događaja iz perioda kada su imali dve godine ili ranije, da se neki ne sećaju ničega čak sve do osme godine, i da je prosek uzrasta od kojeg odrasli imaju sećanja oko tri i po godine. Posebno je zanimljivo ono što je psiholog Ki Vang sa Univerziteta Kornel otkrio proučavajući svoje studente.

Ispalo je da Amerikanci imaju u proseku šest meseci ranije uspomene nego Kinezi, kao i to da su američke uspomene duže, bolje opisane i upućene na sebe samog, dok su kineske sažetije i strogo se drže činjenica. Reč je o čistoj posledici kulturne tradicije u SAD-u u odnosu na Kinu, smatra Robin Fivuš sa Univerziteta Emori.
„Postoji razlika između razmišljanja ‘Tigrovi su u zoo vrtu’ i ‘Video sam tigrove u zoo vrtu, ali koliko god da su bili strašni, dobro sam se zabavio'“, objasnio je on.

 

„Ako vam društvo govori da su vaše uspomene važne, onda ćete ih bolje pamtiti“, smatra Vang, a do ovog zaključka je došao razgovarajući s majkama ispitanika. Naime, naučnik je shvatio da je reč o posledici razlike između američkog i kineskog mentaliteta.
Njihova ispitivanja otkrila su i to da u proseku najdublje u detinjstvo sežu sećanja novozelandskih starosedelaca Maora, čija se kultura izuzetno snažno oslanja na gajenje sećanja na prošlost. Kao posledica, kod Maora je vrlo učestalo sećanje odraslih na doba u detinjstvu od samo dve i po godine. Samim tim jasno je da okolina, u skladu s kulturnim okruženjem, u velikoj meri utiče na motivaciju mališana da pamte ono što im se događa.

Ali, to još ne objašnjava magičnu granicu od nekoliko godina nakon rođenja. Objašnjenje za to moglo bi da se krije u tome što nakon rođenja deca, majmuni, pa čak i pacovi, još stvaraju nove neuronske veze u delu mozga koji se zove hipokampus, a koji nam služi za dugotrajno memorisanje podataka.
„Kod male dece hipokampus je vrlo nerazvijen“, kaže Džefri Fagen sa Univerziteta „Sveti Džon“. Kako se kod dece formiraju novi neuroni, hipokampus je sve kompletniji, a u onom trenutku kada je dovršen, deca su odjednom sposobna dugotrajno da pamte.
„Naša sećanja iz prethodog perioda, po svoj prilici su uskladištena negde u mozgu, na mestu koje nam je tokom vremena postalo nedostupno. Ali, to će biti krajnje teško dokazati iskustveno“, zaključio je.

 

(Izvor: b92.net)

Share this article