Pretkraj osamdesetih godina prošlog vijeka, kada je američkim gradovima harao krek, Halam Hert, neonatolog iz Filadelfije, bila je zabrinuta zbog oštećenja na mozgu beba čije su majke zavisnici. Ona je sa svojim kolegama proučavala djecu iz siromašnih porodica, poredeći četvorogodišnjake koji su bili izloženi ovoj drogi sa onima koji nisu. Nisu pronašli nikakve značajne razlike. Umjesto toga, otkrili su da je količnik inteligencije djece u obje grupe bio niži od prosječnog.
„Ti mališani su bili preslatki, ali je njihov količnik inteligencije bio 82 ili 83”, kaže Hertova. „Prosječan količnik inteligencije je 100. Bili smo šokirani.”
Istraživači su zbog tog otkrića pažnju sa razlika između te dvije grupe preusmjerili ka onome što im je zajedničko: odgajanje u siromaštvu. Da bi razumjeli okruženje u kom ta djeca odrastaju, istraživači su posjećivali njihove domove sa spiskom pitanja: da li roditelji u kući imaju bar deset knjiga za djecu, gramofon i ploče sa pjesmama za djecu i igračke koje će im pomoći da nauče brojeve. Bilježili su da li se roditelji djeci obraćaju nježnim glasom, da li se trude da odgovore na njihova pitanja, da li ih grle, ljube i hvale.
Istraživači su ustanovili da su djeca koja su kod kuće uživala veću pažnju i njegu po pravilu imala viši nivo inteligencije. Djeca koja su bila više kognitivno stimulisana pokazivala su bolje rezultate pri rješavanju jezičkih zadataka, a ona koja su nježnije odgajana bila su bolja u rešavanju memorijskih zadataka.
Mnogo godina kasnije, kada su ta djeca ušla u pubertet, istraživači su snimili njihove mozgove pomoću magnetne rezonance i uporedili ih sa bilješkama o količini nježnosti koju su ta djeca primala u uzrastu od četiri i osam godina. Ustanovili su da postoji jaka veza između odgoja pri uzrastu od četiri godine i veličine hipokampusa – dijela mozga povezanog sa pamćenjem – ali nisu pronašli nikakvu vezu između odgoja u uzrastu od 8 godina i hipokampusa. Ti rezultati su pokazali da je emotivna podrška okruženja u najranijem djetinjstvu od presudnog značaja.
Filadelfijska studija, objavljena 2010. godine, bila je jedna od prvih koja je pokazala da iskustva iz djetinjstva određuju strukturu mozga u razvoju. Od tada su i druge studije ukazale na vezu između socioekonomskog statusa roditelja i razvoja bebinog mozga. Iako se bebe rađaju sa mozgom nevjerovatnog kapaciteta, njegov dalji razvoj presudno zavisi od uticaja okoline. Naučnici danas rade na tome da precizno utvrde na koji način interakcija između naslijeđa i odgoja utiče na razvoj mozga.
Zavirujući u dječje mozgove pomoću novih aparata za snimanje, naučnici razotkrivaju misteriju – kako dijete od novorođenčeta koje jedva da može da vidi napreduje do toga da do pete godine umije da govori, vozi tricikl, crta i stvori zamišljenog prijatelja. Što više otkrivaju o tome kako djeca ovladavaju jezičkim i numeričkim vještinama, kao i emocionalnom inteligencijom tokom ovog perioda, naučnici sve više uviđaju da je mozak bebe nevjerovatna mašina za učenje. Njegova budućnost je – u velikoj mjeri – u našim rukama.
Ako je metamorfoza grupa ćelija u periodu dojenja jedno od najvećih čuda života, onda je to i transformacija tog novorođenčeta u bebu koja hoda, govori i umije da pregovara o odlasku na spavanje. Radeći na ovom tekstu, gledao sam kako se to čudo odvija pred mojim očima i kako moja kćerkica od nemirnog zamotuljka koji umije samo da kmeči kad je gladan postaje odvažna trogodišnjakinja koja insistira na tome da prije izlaska iz kuće stavi svoje naočare za sunce. Procvat njenih mentalnih i emocionalnih sposobnosti odvijao se kao niz čuda, što je samo produbilo moje oduševljenje spretnošću sa kojom bebin mozak razumijeva svijet.
Svaki roditelj umije da prepozna prekretnice koje je beba savladala na tom putu. Sa dvije godine je shvatila da ne mora da me drži za ruku dok hoda trotoarom; za mojom rukom je posezala samo kada je trebalo da pređemo ulicu. Negdje u istom tom uzrastu naučila je da stopalom zapuši odvod u kadi i da tako ono što je trebalo da bude kratko tuširanje pretvori u vragolasto kupanje. Prije nego što je napunila tri godine, umjela je da vodi duže razgovore i da sklapa rime: „Ako slatkiš bude ružan, Vili Vonka biće tužan.”
Uprkos tome što djecu odgajamo već milenijumima, mi ni izdaleka ne razumijemo kako se odvijaju te gigantske promjene u kognitivnim, lingvističkim, logičkim i planskim sposobnostima beba. Munjeviti tempo razvoja tokom ranog djetinjstva poklapa se sa periodom formiranja ogromne mreže nervnih kola. Pri rođenju mozak ima skoro stotinu milijardi neurona, isto kao i u odraslom dobu. Kako beba raste, primajući gomile čulnih nadražaja, neuroni se međusobno povezuju, tako da do treće godine oforme oko stotinu biliona takvih veza.
KutakNet