Prečesto se zbog brige oko ocena porodice bukvalno raspadaju, kvare se odnosi, roditelji i deca se međusobno udaljuju, ponekad zauvek.
-Da ponovim još jednom: ne treba učiti s decom! Ne treba im spremati školsku torbu! Ne treba ni zapitkivati „kako je u školi?”. Tako narušavate odnos i krajni rezultat je uvek negativan. Nije valjda da nemate o čemu drugome da razgovarate s detetom?
-Dete mora da ima svoje slobodno vreme kada NIŠTA ne radi: od 2 do 4 sata dnevno. Preambiciozni, tzv. brižni roditelji decu prezatrpavaju: te jezici, te umetničke sekcije, te prestižni sportovi… Od toga se ponajviše dobija nervoza i sve što uz to ide.
-U odnosu sa školom i pedagozima, trebalo bi da u pravom smislu budete na strani svog deteta. Čuvajte decu. Ne bojte se loših ocena. Bojte se da detetu ne ogadite školu i učenje uopšte.
-Teško je reći ko trpi jači psihološki pritisak – odlikaš ili jediničar. Odlikaši koji mukotrpno ređaju petice nisu bezbrižna deca i nedostaje im samopoštovanja.
-Ako vaše dete nije u stanju da uči samo – za to sigurno postoji neki razlog. Lenjost nema veze s tim. Kategorija lenjosti u psihologiji ne postoji. Lenjost se razmatra kao odsustvo motivacije i volje.
Razlog zašto dete ne može da uči i samo radi domaći može biti mnogo šta: povišen intrakranijalni pritisak, povišen tonus mišića, psihološki problem, ADHD (sindrom pomanjkanja pažnje i hiperaktivnosti). I umesto da iz večeri u veče sedite s njim nad udžbenicima – bolje bi bilo da pokušate definisati i zatim tretirati pravi problem.
-Ima roditelja koji žele da odgaje odgovornu, samostalnu, uspešnu decu. A ima i roditelja čiji je cilj – totalna kontrola nad detetom, a u kakvu će osobu to dete porasti to nije važno – najvažnije je da mu stave ularić i ne popuštaju.
-Prečesto se zbog brige oko ocena porodice bukvalno raspadaju, kvare se odnosi, roditelji i deca se međusobno udaljuju, ponekad zauvek. Psiha tinejdžera je ionako osetljiva, a meseci priprema po raznim institutima i matematičkim društvima celoj porodici ostaju u lošem sećanju: svi pate od nervoze i depresije, što provocira histeriju, bolest pa čak i suicid.
Kako izbeći sav taj košmar ili makar umanjiti posledice?
Ja smatram da se treba usredsrediti na ljubav i neprolazne vrednosti.
Setite se da će se za ne tako dugo vreme ocene i ispiti izgubiti iz sećanja, i jedino će biti važno jeste li ili niste sačuvali bliskost, poverenje, razumevanje, iskren odnos sa svojim detetom…
Jer može se dobiti petica a izgubiti ćerka. Položiti svi napredni tečajevi, upisati se na prestižni fakultet, ali nepovratno izgubiti međusobna punoća odnosa.
(KutakNet)