EKSKLUZIVNI detalji sudske prepiske Severine i Milana: "Pre svega, moje dete je Hrvat"

Svaki razvod smrt je jedne male civilizacije, rekao je svojevremeno američki pisac Pet Konroj. A kako tačno izgleda urušavanje jedne civilizacije, pokazuje jedan šturi sudski zapisnik i jedan otužni razgovor bivšeg bračnog para, posebnijeg od ostalih po činjenici da se radi o ličnostima iz javnog života.

Kao što je poznato, u februaru ove godine srpski biznismen Milan Popović izborio se na sudu za pravo da sa svojom bivšom partnerkom, pevačicom Severinom Kojić ima ravnopravno roditeljstvo nad sinom Aleksandrom i da sve odluke donose zajedno. Sada je došlo vreme da se njihov sin upiše u školu i otvorila se Pandorina kutija, jer Milan predlaže Američku internacionalnu školu u Zagrebu, a Severina jednu osnovnu školu u Zagrebu, „poluprivatnu-polujavnu“, kako je objasnila.

 

Prepiska, kako nam je rekao izvor blizak bivšem bračnom paru, vodila se preko advokata, jer je Severina zatražila odvojene sastanke u okviru postupka obaveznog savetovanja, a da je bila puna žuči potvrdiće vam delovi koje prenosimo.

- Smatram da Američka internacionalna škola ima mnoge prednosti za našeg sina. Zbog verovatnoće da će život provoditi u raznim zemljama širom sveta (zbog roditelja koji su iz različitih država) u njegovom je najboljem interesu da stekne savršeno znanje engleskog jezika i dobije diplomu koja bi mu omogućila upis u bilo koju internacionalnu školu u bilo kojoj zemlji – kaže Milan putem svojih advokata, nabrajajući dalje konkretne pogodnosti, između kojih i lokaciju same škole, koja je na pola puta između njegovog i Severininog stana u Zagrebu, činjenicu da se radi o najsavremenijoj obrazovnoj ustanovi u Hrvatskoj, ako ne i na Balkanu, činjenicu da su predavači iz engleskog govornog područja, da je škola jako obezbeđena, da, pored osnovne, nudi i srednje obrazovanje, što znači da bi dete dalje obrazovanje nastavilo u istoj ustanovi.

Milan Popović

 *MILAN POPOVIĆ / FOTO: ĐORĐE KOJADINOVIĆ / RAS SRBIJA

Škola je, objašnjava dalje Milan, zaista internacionalna, budući da se broj učenika jedne nacionalnosti ograničava na do 20 odsto. Na kraju, zaključuje, sve troškove snosio bi on, uz primedbu da je već kupio i stan u blizini škole kako bi detetu olakšao put do škole.

Reklo bi se da je očev predlog više nego dobar, jer koji roditelj ne bi svom detetu poželeo da stekne najbolje znanje, nauči da govori engleski jezik perfektno i školuje se u takvoj sredini?

Nema sumnje da je za dete dobro da uči u razredu sa još desetak učenika i ima punu pažnju učitelja, da je bezbedno i sigurno, naročito ako se radi o detetu poznatih roditelja, koje po prirodi stvari trpi veći pritisak okoline nego druga deca. Nema sumnje da upis u takvu školu može da mu utre put da se kasnije upiše u internacionalnu gimnaziju i nastavi školovanje u inostranstvu. Na prvi pogled, izgleda da nema razloga da druga strana bude protiv.

 

Ipak, Severina smatra drugačije. Ona insistira na upisu deteta u osnovnu školu u Zagrebu, koja, između ostalog, ima i internacionalni program, a akcenat stavlja na činjenicu da bi detetu  društvo iz škole bilo pretežno hrvatske nacionalnosti, te da je Aleksandar Hrvat, koji od rođenja živi u Zagrebu, i smatra da je u njegovom interesu da prvenstveno uči hrvatski jezik.

 - On je u vrtiću počeo da uči da piše na hrvatskom, a u osnovnoj školi mora savršeno da nauči prvenstveno svoj maternji jezik, a tek potom i strane jezike – glavni je njen argument u dopisu koji je poslala preko advokata, a koji ponavlja u nekoliko navrata.

Milan je izrazio strah od moguće diskriminacije Aleksandra na osnovu toga što mu je otac Srbin.

- Kao primer navodim da deca u toj školi obeležavaju dan pada Vukovara i da bi Aleksandar mogao da bude izložen diskriminaciji vršnjaka - jedna je u nizu Milanovih primedbi.

- Pre svega, Aleksandar je Hrvat, pa nema razloga da bude žrtva diskriminacije drugih Hrvata. Godišnjicu pada Vukovara, godišnjicu Oluje i slično obeležava cela Hrvatska, te je reč o delu istorije o kome će Aleksandar, kao i svako drugo dete, učiti u školi – kaže Severina.

Објава коју дели Severina Kojic (@severina) дана

I tu se sada s terena da li je bolje upisati dete u privatnu ili državnu školu, da li da uči engleski ili nemački, koliko je škola udaljena od mesta stanovanja, da li je bezbedna, kakvi su učitelji, kakav jelovnik, ima li boravak i do kada radi, što su sve uobičajene stavke koje roditelje opredeljuju za ovu ili onu osnovnu školu, dolazi na polje „krvnih zrnaca“.

Kako će se dalje ovaj sukob razvijati, ostaje da se vidi, a mi ipak Severini skrećemo pažnju da postoji jedna lepa reč, doduše ne hrvatskog, a ni srpskog, već grčkog porekla. Ta reč je kosmopolitizam. Kao što se u braku sjedinjuju dvoje različitih ljudi, nadvladavajući međusobne različitosti zarad zajedničkog cilja, tako i kosmopolitizam ujedinjuje ljude u ideji da narodi širom sveta mogu prevladati nacionalne podele zarad opšte dobrobiti.

I u ovoj civilizaciji, velikoj a tako krhkoj, kosmopolitizam je jedina stvar koja nas sprečava da se prebrojavamo na osnovu krvnih zrnaca i urušimo se u sopstveni primitivni ambis.

(Izvor: zena.blic.rs)

Share this article