Pismo čistača ulica ćerki je NAJNEŽNIJA stvar koju ćete danas pročitati: "Nikada svojoj deci nisam rekao šta radim. Nisam želeo da me se stide"

Nadamo se da imate maramice pri ruci, jer na ovakvu priču niko ne ostaje ravnodušan.

Emotivno pismo jednog čistača ulice upućeno ćerki, objavljeno je na sajtu luftika.rs i raznežilo na hiljade ljudi. Probajte da ne pustite suzu dok čitate ovu srceparajuću ispovest.

Nikada svojoj deci nisam rekao šta radim. Nisam želeo da me se stide.

 

Kada me najmlađa kćerka upitala šta radim neodlučno sam rekao da sam radnik. Pre nego što dođem kući okupam se u javnom toaletu kako ne bi imale nikakve naznake posla koji radim. Hteo sam da moje kćerke idu u školu, da ih obrazujem. Hteo sam da budu dostojanstvene pred ljudima. Nikada nisam želeo da ih neko potcenjuje kao što to rade sa mnom.

Ljudi su me uvek ponižavali. Svaki novčić koji sam zaradio uložio sam obrazovanje svojih kćerki. Nikada nisam kupio novu košulju već sam novac koristio da im kupim knjige.

Poštovanje je sve što sam želeo da imaju. Ja sam čistač. Dan pre zadnjeg roka za prijavu na fakultet moje kćerke, ja nisam mogao da prikupim novac da plati školarinu. Tog dana nisam mogao da radim. Sedeo sam pored smeća pokušavajući da sakrijem suze. Nisam mogao da radim.

Moje kolege su me gledale ali niko nije progovorio ni reči sa mnom. Bio sam skrhan, slomljenog srca i nisam znao kako ću reći kćerki da nemam novca da plati kada se vratim kući. Rođen sam siromašan.

 

Verovao sam da se ništa dobro ne može dogoditi siromašnoj osobi. Nakon radnog vremena svi čistači su došli do mene, seli pored i pitali me da li ih smatram braćom. Pre nego što sam mogao da odgovorim, stavili su mi u ruku svoje dnevnice. Kada sam odbio, svi su mi rekli: “Mi ćemo danas gladovati ukoliko je potrebno ali naša kćerka mora da ide na fakultet”.

Nisam im mogao odgovoriti. Tog dana se nisam okupao i otišao sam kući kao čistač. Moja kćerka će ubrzo završiti fakultet.

Tri moje kćerke mi ne dozvoljavaju više da radim. Jedna honorarno radi, a tri imaju stipendije. Kćerka koja radi često ode sa mnom na moje radno mesto i nahrani sve moje kolege i mene. Oni se smeju i pitaju je zbog čega ih tako često hrani.

Moja kćerka im kaže: “Svi vi ste tog dana gladovali kako bih ja postala ono što sam danas, učinili ste za mene toliko, da vas sve mogu hraniti svakoga dana”.

Sada ne osećam da sam siromašan, ko god ima takvu decu kako može biti onda siromašan.

(Izvor: luftika.rs / Tamara Obradović)

Share this article