APSOLVENTKINJA O KOJOJ PRIČA SRBIJA: Govorili su "jadna ona", a MILICA JE POSTIGLA NEVEROVATNE STVARI

"Ljudi su mi govorili da ne mogu to da uradim, pa sam baš to uradila".

Tako glasi poruka koju je svojim slikama sa apsolventske večeri poslala Milica Knežević iz Zrenjanina, a ta poruka odjeknula je Srbijom, ali i regionom. Apsolventkinja u kolicima svojom lepotom oduzimala je dah, ali energija kojom zrači i reči koje izgovara ono je što zaista obara s nogu.

 

Milici se život preokrenuo kada je imala 15 godina. Sad tatom je doživela saobraćajnu nesreću, posle koje je bila potpuno paralizovana od vrata nadole. Mogla je samo da priča i da trepće.

– Kad vam se to dogodi, prvo ne znate da li ćete preživeti, posebno kad vam lekar dâ samo jedan odsto šanse da ikada pomerite bilo koji deo tela i kaže vam da je najbolje da se pomirite sa tim da ćete ceo život provesti u krevetu. Prilično crno, zar ne? Posebno za nekog ko ima 15 godina – rekla nam je tada Milica.

– Godinu dana provela sam u bolnici. Za to vreme smršala sam više od 30 kilograma. Bilo je momenata kad sam plakala non-stop, nisam videla svrhu života jer apsolutno ništa sama nisam mogla da uradim. Nije bilo nikog ko bi popričao sa mnom i rekao: „Jeste, sve se to dogodilo, ali to nije kraj života“ – priča Milica.

Razumljivo je da ju je očaj u jednom trenutku nadvladao, a onda se trgnula.

 

– Posle nekog vremena shvatite da vi tako ležite, a vreme prolazi i da od toga nemate ništa. Ali, srećom, uz mene su sve vreme bili moja porodica i najbliži ljudi, na kojima sam videla da im je nekad bilo teže nego meni samoj. To me je prosto i nateralo da krenem dalje. Znala sam da moja majka bukvalno umire pored mene kad ja plačem – kaže Milica.

Posle rehabilitacija u Rusiji i Americi, stvari su krenule bolje. Naravno, činjenica da kraj sebe ima bezuslovnu podršku i ljubav mame Ljiljane, bake Bjelice, sestre Marije i dečka Dragana pomogla je najviše od svega.

Danas, Milica je neprestana inspiracija svima u svom okruženju. Život u kolicima donosi sa sobom i svakodnevnu diskriminaciju protiv koje se ona svakodnevno bori - upravo zahvaljujući njenoj borbi danas na njenom fakultetu postoje rampa i lift za osobe sa invaliditetom.

Završila je studije za softversko inženjerstvo na Tehničkom fakultetu, ali daleko od toga da se tu zaustavila. Milica se u međuvremenu zaposlila i u jednoj IT kompaniji i paralelno sa studijama i radi. Uz to je i jedna od mentorki na prvom mentorskom programu za zene sa invaliditetom u Srbiji. Takođe i vodi blog "Izaberi da živiš" gde svakodnevno inspiriše druge da postignu naizgled nemoguće. Ko bi to bolje i uradio od Milice, koju ništa nije sprečilo da se oproba u svemu što je poželela.

 

- Isprobala sam veslanje u kajaku, adaptivno surfovanje, ronjenje, plivanje, stoni tenis, kao i ragbi u kolicima. Skakala sam i padobranom, što je bilo fantastično. Nisam mogla da verujem da sam skočila sa 3.000 metara visine. To samo dokazuje da prepreke ne postoje kad čovek nešto želi - rekla nam je Milica, koja za svaki sažaljivi pogled, i svaki komentar poput "Jao, jadna ona", ima samo jedan odgovor.

- Tad se uvek zapitam otkud ljudima ideja da tako nešto pomisle. Ne poznaješ me, ne znaš ništa o meni i ja nisam ograničena zbog kolica, već zbog razmišljanja drugih ljudi i nedovoljnog broja rampi. Da nema kolica, bila bih u krevetu - poručuje Milica.

(Izvor: zena.blic.rs)

Share this article