Tako glasi poruka koju je svojim slikama sa apsolventske večeri poslala Milica Knežević iz Zrenjanina, a ta poruka odjeknula je Srbijom, ali i regionom. Apsolventkinja u kolicima svojom lepotom oduzimala je dah, ali energija kojom zrači i reči koje izgovara ono je što zaista obara s nogu.
Milici se život preokrenuo kada je imala 15 godina. Sad tatom je doživela saobraćajnu nesreću, posle koje je bila potpuno paralizovana od vrata nadole. Mogla je samo da priča i da trepće.
– Kad vam se to dogodi, prvo ne znate da li ćete preživeti, posebno kad vam lekar dâ samo jedan odsto šanse da ikada pomerite bilo koji deo tela i kaže vam da je najbolje da se pomirite sa tim da ćete ceo život provesti u krevetu. Prilično crno, zar ne? Posebno za nekog ko ima 15 godina – rekla nam je tada Milica.
– Godinu dana provela sam u bolnici. Za to vreme smršala sam više od 30 kilograma. Bilo je momenata kad sam plakala non-stop, nisam videla svrhu života jer apsolutno ništa sama nisam mogla da uradim. Nije bilo nikog ko bi popričao sa mnom i rekao: „Jeste, sve se to dogodilo, ali to nije kraj života“ – priča Milica.
Razumljivo je da ju je očaj u jednom trenutku nadvladao, a onda se trgnula.
– Posle nekog vremena shvatite da vi tako ležite, a vreme prolazi i da od toga nemate ništa. Ali, srećom, uz mene su sve vreme bili moja porodica i najbliži ljudi, na kojima sam videla da im je nekad bilo teže nego meni samoj. To me je prosto i nateralo da krenem dalje. Znala sam da moja majka bukvalno umire pored mene kad ja plačem – kaže Milica.
Posle rehabilitacija u Rusiji i Americi, stvari su krenule bolje. Naravno, činjenica da kraj sebe ima bezuslovnu podršku i ljubav mame Ljiljane, bake Bjelice, sestre Marije i dečka Dragana pomogla je najviše od svega.
Danas, Milica je neprestana inspiracija svima u svom okruženju. Život u kolicima donosi sa sobom i svakodnevnu diskriminaciju protiv koje se ona svakodnevno bori - upravo zahvaljujući njenoj borbi danas na njenom fakultetu postoje rampa i lift za osobe sa invaliditetom.
Završila je studije za softversko inženjerstvo na Tehničkom fakultetu, ali daleko od toga da se tu zaustavila. Milica se u međuvremenu zaposlila i u jednoj IT kompaniji i paralelno sa studijama i radi. Uz to je i jedna od mentorki na prvom mentorskom programu za zene sa invaliditetom u Srbiji. Takođe i vodi blog "Izaberi da živiš" gde svakodnevno inspiriše druge da postignu naizgled nemoguće. Ko bi to bolje i uradio od Milice, koju ništa nije sprečilo da se oproba u svemu što je poželela.
- Isprobala sam veslanje u kajaku, adaptivno surfovanje, ronjenje, plivanje, stoni tenis, kao i ragbi u kolicima. Skakala sam i padobranom, što je bilo fantastično. Nisam mogla da verujem da sam skočila sa 3.000 metara visine. To samo dokazuje da prepreke ne postoje kad čovek nešto želi - rekla nam je Milica, koja za svaki sažaljivi pogled, i svaki komentar poput "Jao, jadna ona", ima samo jedan odgovor.
- Tad se uvek zapitam otkud ljudima ideja da tako nešto pomisle. Ne poznaješ me, ne znaš ništa o meni i ja nisam ograničena zbog kolica, već zbog razmišljanja drugih ljudi i nedovoljnog broja rampi. Da nema kolica, bila bih u krevetu - poručuje Milica.
(Izvor: zena.blic.rs)