Marija, majka nesrećnog dečaka kog su nemaština i beznađe prislili na najgore, najbliža rodbina i prijatelji, 2. septembra izaći će na pravoslavno groblje u Molu i održati pomen dečaku.
A na kući u ulici Đure Daničića broj 23/a, gde je Stefan nekada živeo sa majkom, zaključana su ulazna vrata. Nema nikoga...
Komšinica Marija Jeftić, kaže da u njoj već neko vreme ne živi niko, jer je Marija, majka nesrećnog dečaka, da ne bi sama u mraku i bedi provodila dane, otišla kod ćerke Tamare koja živi u Bečeju. Kako kaže, samo povremeno dolazi da obiđe kuću.
– Radila je jedno vreme kao čistačica u obližnjoj sportskoj kladionici, ali od toga nije mogla da živi i otišla je kod ćerke koja ima porodicu u Bečeju - kaže komšinica Marija.
Stefanova majka, i u mesecima nakon smrti dečaka živela je teško i u jednako lošim uslovima. Bez struje, telefona...
A o Stefanu i godinu dana kasnije svi imaju samo reči hvale...
- Ne mogu ništa drugo da vam kažem, jer je ovo velika tragedija. Stefan je bio veoma pažljiv i dobar mladić. Nikada se nije žalio i često je dolazio da se igra sa mojom decom. Ovo je zaista tako tužno... – prozborila je komšinica.
Stefan Simić nestao je u nedelju, 28 avgusta prošle godine, a tri dana kasnije pronašli su ga drugovi obešenog u šumi kraj reke Tise.
Kako su kasnije otkrili upravo to je bilo mesto gde je najčešće odlazio da se isplače i zaboravi na nemaštinu u kojoj je živeo za vreme svog tek načetog života.
Njegova majka Marija ispričala je tada za "Blic" da je Stefan tog nedeljnog popodneva otišao da se prošeta i da se više nije vratio...
- Čekala sam ga cele noći, ali kako ga nije bilo, pretpostavila sam da je otišao kod druga i da su prenoćili u vikendici na Tisi. A kad se ni u ponedeljak ujutru nije vratio otišla sam da ga potražim kod drugara. Rekli su mi da ga nisu videli i da nisu bili sa njim. Zabrinula sam se i otišla u Adu u policiju da prijavim njegov nestanak... Od tog trenutka svi njegovi drugari su krenuli u potragu od ađanskog mosta na Tisi, pa do molske plaže - kroz suze je govorila neutešna majka.
- Pronašao ga je njegov najbolji drug obešenog na drvetu topole kraj Tise...
Marija i Stefan su živeli sami u skromnoj kući. Marijin suprug je preminuo pre više od 10 godina, a starija ćerka Tamara udata je i živi u Bečeju.
- Stefan je imao samo 18 godina, a ja 18 godina u kući nemam struju. Verujem da je digao ruku na sebe samo zbog nemaštine i nemogućnosti da se sa njom izborimo. Nije mogao da završi treći razred škole za kuvare u Bečeju, zato što nije mogao da kupuje mesečnu kartu za autobus. Bila sam na sve strane, u socijalno i kod predsednika opštine, gde se njegova sekretarica izderala na mene, zato što nisam moje dete poslala u bližu Adu u školu, već u Bečej. Jednostavno, ta godina mu je propala i prekinuo je školovanje. Nisam mogla da dobijem za njega ni stuipendiju. Hteo je da završi školovanje, ali evo šta me je zadesilo - gušeći se u suzama govorila je majka.
Uplakana je rekla da veruje da je to bio okidač da Stefan digne ruku na sebe.- Dete mi se rodilo u mraku, živelo i evo u mraku je i završilo, a trebalo mu je samo za mesečnu kartu da je mogao da završi školu.
(Izvor: Blic.rs / N. Kolundžija)