Nije mi ta činjenica nepoznata. Već u Zrenjaninu i Somboru primećuje se kako je grad suviše "komotan" za stanovništvo koje iz godine u godinu samo nestaje. Subotica se nekako još i drži. Ali, tek kada sam video Kikindu, shvatio sam kakav nas je egzodus snašao. Doslovno egzodus.
*Dom zdravlja, Foto: Mateja Beljan
Bela kuga nas ubija polako, ali bežanje "trbuhom za kruhom" mnogo brže. Beograd, Novi Sad, Budimpešta, Beč, Berlin... Dvojna državljanstva, šeme za posao "preko", oglasi na banderama...
*Foto: Mateja Beljan
A na ulicama ostali su starci. Hodaju lagano, ćaskaju među sobom i guraju bicikle. Glavni trg sablasno je prazan. U nedelju popodne može se izbrojati 10 do 15 ljudi.
*Groblje, Foto: Mateja Beljan
Bašte kafića poluprazne. Tek poneko sedne, pa ode. A onda nastane tajac.
A deca? Moguće je videti tek ponekog sa svojim roditeljima. Ili sa drugom. Nema onih družina koje dižu graju u čitavom kraju.
*Centar grada, Foto: Mateja Beljan
Dok se tornjevi crkava, gradske kuće i krošnje drveća uzdižu visoko iznad praznih ulica, u gradu se može čuti samo tišina. Tišina, koja miriše na smrt...
*"Gužva" u pešačkoj zoni, Foto: Mateja Beljan
Odmaknete li se od centra grada, čoveka možete videti na svakih par stotina metara. I nema pešaka. Lagano se vozaju biciklima ili automobilima.
*Sve nas je manje, Foto: Mateja Beljan
Prepešačiti grad pravi je izazov, jer nije uopšte mali - da biste videli sve znamenitosti treba računajte na najmanje 10 kilometara hoda kroz "uspavani grad".
*Bolnica, Foto: Mateja Beljan
Hoćemo li za koju deceniju dočekati da imamo čitave gradove duhova, koji će sa svojim praznim zgradama i tek po kojim pešakom izgledati kao neka mesta iz filmova strave? Tišina koja plaši, prostranstvo koje guši.
*Pravoslavna crkva, Foto: Mateja Beljan
Ovaj nestanak grada prati i jedna neobična pojava za Srbiju. U Kikindi nema divlje gradnje.
*Stara i nova zgrada, Foto: Mateja Beljan
Na periferiji uredno su nanizane prizemne kuće, u centru se ponosno uzdižu velelepna zdranja, a u starom delu grada spajaju se stare, masivne kuće. Nema nadogradnji, nigde se ne vide narandžaste cigle koje još nije prekrila fasada i stolarija, a o "soliterima monstrumima" nema ni govora.
*Centralni trg, Foto: Mateja Beljan
Sva mesta u čekaonici autobuske stanice su prazna. Tu je samo šalterska službenica koja se raspričala sa koleginicom i ne očekujući da će neko da pokuca i zatraži kartu. Nekoliko lokalnih autobusa je tek otišlo, gotovo prazno. A najpuniji je onaj koji vozi za Beograd.
*Foto: Mateja Beljan
Možda ćemo jednoga dana, kada život u velikim gradovima (čitaj: Beograd i Novi Sad, jedina dva u koja ljudi još beže iz ostatka Srbije) spas pronaći u starim, napuštenim i urbanistički sređenim gradovima, kao što je to Kikinda.
(Izvor: telegraf.rs / M. Beljan)