Tada još mladići Jelenko Bunić (26) godine iz Ruskog Sela, Željko Raužan (29) iz Kanjiže i Goran Sandić (26) iz Kikinde, izgubili su živote u selu Žabelj kod Đakovice.
Devetnaest godina kasnije rane još uvek krvave. Neprežaljenim mladićima njihove porodice, prijatelji i kolege održali su parastos u hramu, obeležavajući godišnjicu njihove smrti.
Predrag Veličkov, pripadnik specijalne policijske jedinice još uvek pamti taj kobni dan, 16. april kada je sa kolegama bio na ratištu.
*Foto: Telegraf
- Bili smo u šumi, u blizini sela Žabelj. Imao sam tada 28.godina, kao i moje kolege. Sa svih strana je tuklo, meci su nam prolazili pored glave, sećam se bilo je oko podneva, bili smo na položaju i bomba je pala iznad Bunićeve glave. Gledao sam svoga prijatelja kako leži, nije ni bio svestan, ponavljao sam da će sve biti u redu. Dim je svuda bio oko nas - priseća se Veličkov tog kobnog dana.
Željko, Goran i Jelenko zauvek su otišli, kolege kažu da su izgledali kao da spavaju.
Božo Štrbac iz Kikinde bio je izviđač jedinice, izvlačio je ranjene.
*Foto: Telegraf
- Traume još postoje, još uvek su te scene u mojoj glavi - rekao je Štrbac.
Heroji nikada ne umiru - poručile su kolege nastradalih mladića, a uspomena na njih živeće večno!
(Izvor: telegraf.rs)