ISPOVEST SRPKINJE: Ležim u bolničkoj sobi, BEBA MI JE MRTVA i shvatam gde su me doveli

O teškim temama nije lako pričati, ali šta kada nemate kome da ispričate to što vas muči? Teška dijagnoza kao što je rak, gubitak člana porodice, smrt deteta, gubitak bebe, srčani ili moždani udar zahtevaju psihološku pomoć, ali u većini naših bolnica pacijenti i njihove porodice su prepušteni jedni drugima ili sami sebi jer ne postoji psihološka podrška i pomoć stručnjaka.

Kako to izgleda u praksi za Nedeljnik govori žena (ime poznato redakciji) koja je dva puta izgubila bebu u poodmakloj trudnoći i oba puta u porodilištu nije imala nikakvu psihološku pomoć dok je preživljavala jedan od najtežih trenutaka u svom životu. Kolika je neosetljivost za psihičke traume govori i to što je ona – koja je izgubila bebu – bila smeštena u sobu sa ženama koje su rodile zdrave bebe.

 

- Nakon strašne traume koju sam doživela, nastavlja se moja agonija jer ležim u sobi sa još pet porodilja, koje su doživele najlepši trenutak u životu i željno iščekuju svoje bebe, a ja znam da meni moje bebe neće doneti. Lekari su bukvalno govorili da se ne nadam. Prvi put majkama donose njihove bebe, a ja sve to gledam i slušam njihov preslatki plač sa suzama u očima”, priča ona.

Žene u Srbiji nemaju psihološku podršku

 *Žene u Srbiji nemaju psihološku podršku / FOTO: SHUTTERSTOCK

- U nekoliko navrata pitala sam sestre da li postoji psiholog, psihijatar ili neko ko može da mi pomogne u ovim najtežim momentima. Dobijala sam odgovore: ‘vikend je’, ‘trenutno nije tu’… Tako da sam shvatila da kroz sve sama moram da prođem. Puštena sam iz bolnice 8. marta i sutradan sam dobila telegram da je beba preminula 8. marta uveče. Nakon otpusta iz bolnice potražila sam pomoć psihijatra. Apelujem na naše institucije da se više posvete ovakvim slučajevima jer ih je, nažalost, mnogo. Volela bih da druge žene koje dožive isto što i ja ne moraju da prolaze kroz ovaj dodatni stres - napominje ova žena.

Ona je i nakon tri godine ponovo doživela tragediju kada je beba umrla u stomaku u osmom mesecu. Ni tada nije bilo drugačije: "I dalje u našim porodilištima ne postoji nikakva podrška koja bi se obezbedila ženama koje prežive ovako nešto. Još jedna devojka je ležala sa mnom u sobi, takođe je izgubila bebu u devetom mesecu. Pokraj njenog kreveta videla sam mnogo knjiga koje su pisali duhovnici. Svi mi jesmo za lekare samo broj, ali ovo se pamti ceo život", kaže ona za Nedeljnik.

 

U Srbiji nemaju sve bolnice mogućnost psihološke pomoći za pacijente i njihove porodice, zapravo to je izuzetak. Psihološka podrška omogućena je pacijentima na nekim onkološkim odeljenjima, a nedavno ju je uveo i Institut za neonatologiju. U ostalim bolnicama ili nemaju dovoljan broj psihologa, ili ih nemaju uopšte, već po potrebi zovu konsultante, spoljne saradnike i psihijatre. U svetu svuda postoje multidisciplinarni timovi koji obuhvataju i psihologa čiji je značaj veliki jer pruža podršku pacijentu kroz savetodavni i psihoterapijski rad. Tako se preveniraju teže psihičke reakcije (depresija, anksioznost, posttraumatski stresni poremećaj) i kod pacijenta i kod porodice. Često se dešava da se porodice raspadnu kada imaju obolelog člana, jer postanu disfunkcionalne u svim ostalim segmentima.

Zato je pomoć psihologa značajna i bitna i pred neku operaciju zbog straha, prilikom saznavanja dijagnoze, ali i posle nekog lečenja ili operacije jer je potvrđeno nizom istraživanja da i oporavak zavisi od psihičkog stanja pacijenta.

(Izvor: nedeljnik.rs / Ana Mitić)

Share this article