JEDNA TOPLA, OLUJNA PRIČA: Mladi zapovednik se rasplaka, dade mi 200 kuna i reče: ‘Ostaj sa srećom’…’

Povodom 21. godišnjice Oluje: Majka i ja na pragu stojimo ko dva kipa. Priđe nam zapovjednik, ne stariji od 25 godina, odmjeri nas od glave do pete. Ja ga pozovem u kuću. Sjednemo za stol, izvadim flašu rakije, natočim njemu i sebi i podignem čašu.

Za razliku od većine svojih sunarodnjaka, Milan Kovačević iz Perne kraj Vrginmosta je u ljeto 1995. s onemoćalom majkom ostao na pragu svoje kuće.

- Svi su govorili: ‘Bježi Milane, ubit će te.’ Nisam ih htio poslušati. Nek’ me ubiju, ali bolesnu majku neću potucati od nemila do nedraga. Kuda da idem? Pa ovo je sve što imam, a ako trebamo umrijeti, hoću da to bude ovdje, a ne u nekom jarku - prisjeća se Milan.

 

Drugog dana Oluje, kada su hrvatski vojnici prolazili kroz selo, dogodilo se nešto što se samo događa u filmovima i što je ostavilo duboki trag u njegovom životu.

- Vojska je ušla u pusto selo. Prolazili su cestom, ulazili su u dvorišta, pregledavali ima li koga, a kad su došli do moje kuće, u čudu su zastali. Majka i ja na pragu stojimo ko dva kipa. Priđe nam zapovjednik, ne stariji od 25 godina, odmjeri nas od glave do pete. Ja ga pozovem u kuću. Sjednemo za stol, izvadim flašu rakije, natočim njemu i sebi i podignem čašu. On prihvati. Upita me za zdravlje, a ja polako ispričam ukratko svoj život i svoje nedaće, objasnim kako nisam pobjegao jer imam staru majku, a i konje. Najednom, čovjek se rasplaka. Suza suzu stiže. Brzo zatvorim vrata da to ne vide njegovi vojnici, a on plače li plače. Potekoše suze i meni, zagrlim ga da olakšam obojici. Nekako mi došlo žao, ali ništa mi nije bilo jasno – sve je sličilo na san. Kada se malo smirio, reče mi da i on ima majku kod kuće, da često razmišlja o njoj i kada je vidio moju ljubav prema majci, srce je jednostavno popustilo. Ratnik u uniformi, naoružan do zuba, oko pojasa vise bombe i pištolji, poput Nikoletine Bursaća, sjedi snužden i plače, a ja ga grlim i sakrivam da ne vide njegovi. Smiri se on nekako, obrisa suze, potegne one moje rakijetine dobar gutljaj, izvadi odnekud 200 dinara ili kuna, ne znam što je već bilo, prozbori samo: ‘Ostaj sa srećom!’ Potom on i njegova vojska nestadoše.

 

Mati i ja ostadosmo dugo gledati niz cestu. Nismo ubijeni, novac u ruci, ništa nije zapaljeno, ništa pokradeno, pa smo tako zurili ćutke niz cestu više od pola sata. Te večeri sam dugo razmišljao što bi da svi moji komšije onako pobjegoše glavom bez obzira, ja jedini ostao, a ni dlaka s glave mi ne fali. Ni meni ni majci, ni mojim konjima. Vidiš, sinko, od toga dana poštujem ovu svoju državu - govori Milan Kovačević i dodaje kako je zbog geste mladog zapovjednika odlučio da ništa više ne traži od države, jer se sa onim suzama i sa onih 200 dinara ništa ne može mjeriti.

Nedugo zatim Milanu je umrla majka, ali svaku večer u postelji, prije nego što utone u san, prebire po slikama iz svoga života. Rasplakanog Nikoletinu, baš poput majke, nikada neće zaboraviti. I sve se nada da će ga jednom opet sresti.

 

(Izvor: portalnovosti.com)

Share this article