Jeziva svedočenja iz "žute kuće": "Da li su Srbi tučeni pitao je doktor Đamil...Tela su bacali na seosko groblje"

Gde nas vodite, pitao je oteti Srbin. U Albaniju da sečete drva, odgovorio je bivši UČK borac. Znali su da ne govori istinu... Iskasapljena tela Srba, muškaraca i žena po vađenju organa zakopavana su nekoliko metara od kuće južno od Burelja ili na malom seoskom groblju. Po dva tela u jednu rupu.

Izvori UN istražitelja bili su Albanci sa Kosova i Metohije i Crne Gore, pripadnici UČK. Oni su posvedočili o lokacijama gde su Srbi, ali i manji broj Albanaca odvoženi sa KiM u Albaniju. Opisivali su precizno lokacije i gde su tela žrtava, pošto bi im se izvadili svi zdravi organi, bacana. Albanski zaseoci i planine nisu bili samo groblja za ljude koji su otimani po Metohiji. Tamo su prevoženi i već ubijeni na Kosovu.

Na osnovu tih svedočenja Unmik je oformio predmet o međunarodnoj trgovini organima. Potom su upravo ova istraživanja bila osnov od kog je krenuo Dik Marti formirajući slučaj "žuta kuća". Danas pred haškim Sudom za zločine koje je počinila UČK nalazi se upravo ovaj zločin. Mnogi smatraju da je ovo i konačan kraj komandanata UČK raznih nivoa, među kojima i šefa Ramuša Haradinaja.

 

- Vozio sam svog nadređenog komandanta u kuću južno do Burelja. Tu je moj komandant naređivao ljudima koji su sahranjivali i pomerali tela u kesama koja su već bila sahranjena. Video sam iz auta barem deset do 20 tela. Sahranjeni su na malom groblju na kilometar od te kuće. Čovek koji je naređivao pokopavanje zome se Besim Vokši - kaže jedan od kosovskih Albanaca, učesnika u prevoženju Srba sa Kosova do lokacija po Albaniji gde ih je čekala jeziva smrt.

Ramuš Haradinaj je jedan od glavnih osumnjičenih za trgovinu organima

FOTO: PROFIMEDIA, Ramuš Haradinaj je jedan od glavnih osumnjičenih za trgovinu organima

Svi izvori i svedoci o zločinu međunarodne trgovine ljudskim organima prepoznali su kuću, danas poznatu kao "žuta kuća".

- Izvor se malo iznenadio što je sada kuća bela. Na prethodnim slikama ona je bila žute boje. Izvor navodi da su ljudski ostaci sahranjivani zakopavani iza kuće i u obližnjem groblju - zapisao je UN istražitelj.

Do danas nije precizno poznato šta je sa lokacijama koje su svedoci navodili. Da li su proverene, forenzički ispitane, čime bi nesumnjivo mogla da se konačno sazna sudbina dela otetih i ubijenih Srba. Ali i da budu prikupljeni neoborivi dokazi o počinjenom zločinu.

- Zatvorenicima koji su prethodno držani u selu Zrnze (KiM) i koji su dovedeni u Albaniju početkom jula data su albanska imena. Kamp je imao desetak udžerica. Nakon glasina o postojanju kampa zatvorenici su prebačeni na drugu stranu planine gde je napravljen novi kamp i gde je većina Srba dovedena. Miliri mi je rekao da su neki umrli od iscrpljenosti i da su navodno sahranjeni blizu mesta gde je njegov "transport" (tela) bačen. Kamp je postao lokacija za visinske pripreme za Srbe koji će biti donatori organa. Tako da smo vozili do kraja šume gde smo naišli na potok. Sve se nalazilo na oko 1.600 metara nadmorske visine... Tu im je popravljana krvna slika - reči su jednog od očevidaca i učesnika zločina. 

 

Iako se u javnosti zna samo za "žutu kuću" svedoci opisuju najmanje desetak lokacija u kojima su Srbi držani. Osim žute kuće u dosta nejasnim svedočenjima pominju se još neke "priručne klinike", ali i najmanje tri doktora, od kojih je jedan kosovski Albanac, drugi iz Albanije i treći koji je ličio na Arapina. Srbi su lovljeni po Metohiji, a u Albaniju odvođeni u grupama od četiri, pet. Sudeći po svedočenjima nikada nije bila "isporuka" veća od 20 Srba. Po dolasku u Albaniju, nisu odmah odvoženi u priručne klinike. Ostajali bi na najmanje jednoj lokaciji dok "ne dođe njihovo vreme da daju organe". 

- Onda smo otišli za Burelj. Prespavali smo u Burelju, a tamo je bilo još mukaraca i žena, Srbi svi na istom mestu. Oni su bili kao u nekom magacinu, a mi smo otišli u drugu kući da spavamo. Nisam siguran koliko je ljudi bilo u tom magacinu, ali po glasovima šest, sedam, možda deset. Sledećeg dana smo ih odvezli u kuću jugozapadno od Burelja u Fuše Kruje. Pre nego smo otišli doktor je dao jednom vojniku torbu, crnu. U njoj su bili neki papiri. Svakog sledećeg puta uvek nam je bila data aktentašna ili fascikla sa papirima. Davali smo ih kasnije doktoru kada su zatočenici pristizali... Kada smo stigli, bila je noć i čekalo nas je nekoliko ljudi. Tu je bio albanski doktor Đamil koji je pogledao Srbe. Pogotovo njihove torzoe i pitao da li su tučeni. Nama je to bilo smešno - svedoči bivši borac UČK.

Unmik je oformio predmet o trgovini organima. Potom su upravo ova istraživanja bila osnova od koje je krenuo Dik Marti formirajući slučaj

FOTO: PRIVATNA ARHIVA, Unmik je oformio predmet o trgovini organima. Potom su upravo ova istraživanja bila osnova od koje je krenuo Dik Marti formirajući slučaj "žuta kuća"

Niko od kosovskih Albanaca koji je učestvovao u prevozu ili pak sahranjivanju žrtvi, nikada nije ušao u takozvanu kliniku "žutu kuću". Samo jedan od izvora je ne znajući za zabranu ušao da popije vodu. Svedočio je da je miris bio užasan. Kao bolnički, ali jači. Povraćalo mu se i odmah je izleteo napolje. Drugi svedok kaže:

- Izvor opisuje kuću kao tradicionalnu i relativno veliku. Podeljenu na dva dela. Kaže da se nalazi na kraju zemljanog puta nekih 20 minuta sa glavnog puta južno od Burelja. Kaže da je kuća ofarbana u svetložuto. Vlasnik nije bio iz istog klana kao ostali meštani u selu. Zatočenici su zatvarani i u šupu pored kuće.

 

Počevši od 1999. godine po povlačenju policije i vojske oko 300 ljudi je oteto i odveženo u kamionima - hladnjačama u kuće ili napuštene industrijske magacine u zoni gradova Kukeš, Tropoja, po centralnoj Albaniji, ali većinom u blizini grada Burelj koji se nalazi 110 km jugozapadno od Kukeša. Pojedine žrtve su prebacivane u blizinu Peškopija, oko 50 kilometara istočno od Burelja. Gde god da su prvo odvezeni, zadnja lokacija je bila južno od Burelja, "žuta kuća". Poslednja dostava zatočenika, odnosno poslednje zabeležene otmice i odvođenje u priručne klinike, prijavljeno je u proleće, odnosno rano leto 2000. godine. Osim žrtava koje su žive dovezene u Albaniju, prema izveštaju UN nepoznat broj tela srpskih civila ubijenih na Kosovu transportovan je u Albaniju i zakopan u ruralnim regijama i lokacijama.

 

*FOTO: PROFIMEDIA / PROMO

Više lokacija gde su zakopana tela je u oblasti Tropoja.

- Transport se dogodio oko 2. avgusta '99. Tela su dovezena iz okoline Peći. Kada voziš u Tropoju negde na oko jedan kilometar ili dva tri minuta vožnje skreneš desno ka Košaju, prođeš most i ideš ka severu. Onda prođeš Gosturan i isto voziš ka severu. A onda malo kasnije prođeš dva izvora sa desne strane i onda počinje strmina i krivudavo sve.... - detaljno je kosovski Albanac opisao mesto gde su zakopana tela već ubijenih Srba.

...A onda kada prođeš sve te krivine, tu su uglavnom četinari koji postaju retki... Moraš okolo obronka da vidiš kada reka nestaje. Ako izgubiš put, onda se vratiš i probaš drugim, pošto samo jedan od njih vodi okolo... 

Lokacija broj dva je Kukeš.

Tela odvezena iz rejona Suve Reke. Izvor kaže da je video tela u sivim vojnim ćebadima. Dodaje da je "osetio miris krvi i znao je da su ‘sveže’ ubijeni oba pola, ali uglavnom muškarci". Natovarena tela su posuta kaporitom da se prikrije miris.

 

- Vozi do Kukeša, onda skreni na jug do Nanga pre Bicaja. Onda skreneš levo za planinu. Nemoj da ideš do Bicaja... Ali kamion nije mogao da pređe preko potoka. Skrenuli smo kamion nadesno nizbrdo jedno 50 metara gde smo naišli na ogromno oboreno drvo koje je označavalo ulazak u šumu. Stali smo i tu su iz kamiona istovareni leševi koji su odneseni niz strminu u šumu. Kad smo se vratili sa lokacije, videli smo Envera Čokolija iz Šika. Tu gde smo došli bilo je već 15 rupa. Uvek po dva u rupu - opisuje bivši pripadnik UČK.

Albanska služba je aktivno učestvovala u zločinu

Bivši pripadnici UČK koji su vozili kamione hladnjače kako ih opisuju uvek su imali pratnju. U kabini bi sedeo još najmanje jedan saborac. Kamione u kojima su prevoženi oteti ili već ubijeni Srbi pratio bi najmanje jedan automobil. Poslednja stanica na Kosovu najčešće je bio Prizren ili okolina Suve Reke. UČK vozačima bivalo bi naglašeno da ništa ne pričaju "ako žele da dožive starost". Na granici s Albanijom ma kolika da je bila gužva prolazili su bez čekanja i problema. Nikada niko nije zatražio da pogleda šta je u prikolici. Albanska služba aktivno je učestvovala u ovom zločinu, a imena tadašnjih šefova su dostupona međunarodnim istražiteljima.

(Izvor: blic.rs / Ž. Jevtić)

Share this article