JOŠ PRE KOSOVA SRBIJA SE RODILA NA KOSOVU! A znaš li, nesrećniče, šta je KOSOVO i šta ti otimaš?!

Još pre Kosova, Srbija se rodila na Kosovu. Srbin je onaj koga se Kosovo tiče. Zato nemamo ništa ravno Kosovu ni u svojoj istoriji, ni na svojoj geografiji. Nema većeg uporišta, ni jačeg duhovnog središta. Kosovo je ognjište oko koga je okupljen, okosnica oko koga je sadenut, kolevka u kojoj je odrastao srpski narod.

Kosovo je jedna plodna ravnica u srcu Balkana zakrštena rekama Sitnicom i Labom i putevima koji vezuju Istok i Zapad, Sever i Jug. Prema arheološkim, lingvističkim i antropogeografskim svedočanstvima, Kosovo je SRPSKA zemlja svakako još od seobe naroda, od VII veka. Prve srpske države u X i XI veku bile su okrenute Kosovu.

Za vlade najčuvenije srpske vladarske dinastije, Nemanjića, Kosovo igra već ulogu središnje državne, političke, ekonomske i kulturne oblasti srpskog naroda.

 

Među njima su najčuveniji Bogorodica Ljeviška u Prizrenu, Banjska, Sveti Petar u Korišu, Visoki Dečani, Gračanica kod Prištine (gde je 1539. godine radila jedna od srpskih štamparija) i patrijaršija u Peći, Velika Crkva, u kojoj su čuvane mošti kanonizovanih srpskih vladara. Preko 80 srpskih dvoraca i gradova zabeležila je od XI do XV veka arheološka nauka na prostoru Kosova.

Srbi sa sobom nose mošti svojih vladara

Posle smrti posledenjeg srpskog cara Uroša i raspada vizantijskog carstva, Turci su lako ušli u Evropu. Njihovoj vojsci suprostavio se jedan od naslednika srpske carske loze, knez Lazar Hrebeljanović „najsavršeniji vitez toga vremena!

Na novcu koji je kovao i na freskama u Ravanici (oko 1385-7) i Ljubostinji (1402-5), vidimo kneza Lazara kao stamenog muža dvoroge brade, bujne kose koju jedva savlađuje kruna. Kasnije, posle kosovskog boja, vidimo ga na drvorezima vitkog sa svetačkim nimbom oko glave i ramena kako u ruci nosi onu svoju „drugu“, odrubljenu glavu o kojoj u to vreme već pevaju narodne pesme kako svetli u jednom bunaru i kako sama trči preko Kosova da se spoji sa telom.

Više no za života, posle smrti je knez Lazar putovao u svom kovčegu kao u lađici prateći srpske seobe, sa Kosova na Sever i vraćajući se natrag kad god bi opasnosti minule.

Jer, Srbi nose u svakom ratu i sklanjaju sa sobom svoje svete vladare i njihove mošti su uvek tamo gde je srpski narod. I uvek neprijatelji sve do Drugog svetskog rata i do pre neki dan (kada su Lazareve mošti bile ponovo napadnute) kidišu na ta mrtva svetiteljska tela.

 

Niko ne zna šta se zapravo dogodilo u kosovskom boju

Taj knez Lazar, dakle, dočekao je na Vidovdan pre šest vekova, 14/28. juna 1389. na Kosovu tursku silu pod carem Muratom, koji je u boj poveo i svoja dva sina, Jakuba i Bajazita. Jedan francuski savremenik ovog događaja zabeležio je 1389. da je na obe strane bilo po 20.000. vojnika.

Turski izvori smatraju da ih je bilo deset puta više. Iako je događaj uzbunio duhove širom Evrope, nikada se neće znati šta se stvarno odigralo na Kosovu toga dana. Iz okršaja obe vojske izišle su potpuno iscrpljene i bez vojskovođa, jer su oba vladara, i knez Lazar i car Murat ubijeni tokom ili odmah posle bitke.

Kosovo

 *Foto: Youtube Printscreen

To je prvi pomen Miloša Obilića, ličnosti koja će postati i do danas ostati srpski nacionalni junak.

Odjek događaja na Kosovu bio je najpre pogrešno protumačen kao hrišćanska pobeda, a potom, opet pogrešno, kao poraz hrišćanskog oružja. Savremenici su na sve strane Evrope dočekali vest o kosovskoj bitki sa velikim interesovanjem. Philippe Mezieres je u Parizu pre oktobra 1389. opisao vesti koje su stigle sa ratišta:

„Murat je potpuno pobeđen, on i njegov sin su pali u boju kao i najhrabriji iz njegove vojske“, piše Milorad Pavić u svojoj "Kratkoj istoriji Kosova".

kosovo

 *Foto: Profimedia

I kukavice ćute na Vidovdan

Vidovdan je ne samo najstariji i najslavniji srpski dan, dan koji nije na Kosovu nastao nego je i pre Kosova postojao, a nastao je i javljao se onako kako je Srbin padao i ustajao. To je dan u kome su se sreli svetovi, i Sveti Vid i Sveti Amos, krsna slava cara Lazara.

Mi nismo sačuvali Kosovo, nego je Kosovo sačuvalo nas.

U srpskom narodu bitka na Kosovu ostavila je najdublje tragove. Do danas narod veruje da sve reke u Srbiji u ponoć pred Vadovdan teku jedan trenutak krvave. A kada svane, sve kukavice taj dan ostaju neme i ne kukaju na Vidovdan za kosovskim junacima kao što inače stalno čine. Pre Vidovdana u Srbiji se ne jedu trešnje. Ni danas.

 

Hvala, braćo Crnogorci!

Srbi koji nisu prihvatili lanac ropstva, bežeći od Turskog zuluma sa kosovsko-metohijske pitomine, napuštajući svoju kolevku, zbežali su se u brda crnogorska, da tu sačuvaju čast i ime srpsko, živeći u nadi, da će doći vreme kad će se vratiti preko Prokletija na svoja ognjišta.

Da bi okrepili nadu u svoj povratak, položili su kosovski zavet večitim korotom, koji su umesto na grudi, metnuli na glavu i tako se zarekli, da će nositi korotnu kapu za svojom postojbinom, sve dok je ne povrate, piše Željko Čurović u knjizi "Kosovo je Srpska krštenica".

No došla su nova vremena i nove generacije crnogoraca, koji ne poštuju predački zavet, već nastajanje svega postojećeg, gledaju kroz prizmu sopstvene vladavine, kao početak svega postojećeg.

Ne osećajući u sopstvenom lakomstvu da je to kraj generacijskog razuma.

Lakše je bilo čestitom knezu u onom vremenu, kad je izdaja tretirana kao sramota. U današnjem vremenu, izdaja je prestižna vrednost i generacijska vrlina za utrkivanje.

Ne zaboravimo prošlost!

Usmeno predanje nas je spasilo od zaborava. Ako zaboravimo prošlost ma kolika bila bolna, učinićemo veći zločin prema sebi od onog koji su nam naneli osvajači. Samo pamćenje nas može spasiti od istrebljenja.

(Izvor: srbijadanas.com / M. Obradović)

Share this article