Kada me Beograđanin pita "GDE DA SE NAĐEMO?", umesto odgovora mogu samo da ga BLOKIRAM: I evo zašto SVIM ŽENAMA to savetujem

U životu su mi razni muškarci prošli kroz ruke. Bilo je dobrih, bilo je i onih manje dobrih, bogatih, siromašnih, pametnih... Ma bilo ih je svakakvih. U svakom slučaju, u zavisnosti od životne faze u kojoj sam bila moji kriterijumi su se menjali, premda me je jedan osnovni vodio kroz većinu odnosa - da me tip jednostavno "radi".

Ipak, što sam starija, shvatam da je to jedan od najlošijih kriterijuma kojima možete da se rukovodite u muško-ženskim odnosima. Jer su često ti koji vas "rade" potpuni bezvrednjakovići, nesposobni da se nose sami sa svojim životom, a kamoli sa ženom pride. Čekala sam da se desi čudo, da se one osposobe i postanu bolji ljudi, verovala u bajke da je sve podložno promeni i da život nije zacementiran, ali u mom slučaju, ništa od ovoga nije bilo tačno. Oni su ostajali tačno onakvi kakvi su i bili - nesposobni da urade bilo šta od svog života.

 

I u startu se vidi kakva će to "junačina" biti. Posle toliko uludo utrošenih godina i nadanja da će se on sledeći sastanak ili sledeći mesec u vezi pokazati kao neko bolji, konačno sam naučila da od toga nema ništa. Ako od početka on u sebi (ili na sebi) ima stvari za koje ti očekuješ da će se promeniti, jednostavno produži dalje. Jer neće. Ili hoće, ali onda kada tebi to više uopšte ne bude važno.

Zato preskačem bilo kakva muvanja, udvaranja, sive zone, a da ne pričam o ozbiljnim odnosima, bilo šta sa svakim koga ne smatram da je takav kakav je - jednostavno dovoljan. Ne treba mi.

I ako prođe sve "filtere" i dođe do potencijalnog sastanka, a ja čujem izjavu "Gde želiš da se nađemo?" umesto "Gde da te pokupim?", jednostavno sve otkažem. Jer ova prosta stvar pokazuje kako stvari stoje - ne, on nije dovoljno uspešan, sposoban ni samostalan da bude sa mnom. I neće ni biti, jer ako, recimo, ima 28 +, a nema bar prokleti autić od 1000 evra, onda nešto zaista nije u redu u toj priči.

Ako treba da razmišljam kako ću se vratiti kući ako ostanemo duže od zvanično poslednjeg autobusa, ili imam li u novčaniku dovoljno novca da platim taksi, ili kako da se obučem, a da ne bude isuviše napadno i vulgarno, jer ipak se vozim GSP-om, a zna se da te tamo ljudi gledaju kao potpunog vanzemaljca ako uđeš iole doteran i dobro obučen, sa ne daj bože jačom šminkom i frizurom, šta će mi onda? Ako sama moram da se vozim i dovozim, ili još njega idem po njega, i plaćam benzin, ili se u stvari pitam da li ću imati za gorivo taj dan, šta će mi onda, pobogu, muškarac u životu?

Tvrdim - ako sve moraš sama, ne treba ti muškarac.

(Izvor: zena.blic.rs)

Share this article