"Mama, izvini što nisam mogao da te branim, tata je veći od mene", jecajući joj je govorio Đorđe (4)

Ispovest žrtve nasilja!

Danas sam se probudila ranije nego obično, ranije nego što se budim za odlazak u prvu smenu. Ni sama ne znam zašto. Skuvala sam kafu, doručkovala žitarice s mlekom, popušila pet-šest cigareta uz jaku crnu kafu ipošla na Adu da vozim bicikl. Jako mi prija svaki trenutak koji provodim sa samom sobom i svojim mislima, koje još uvek sređujem, nakon teškog i mučnog razvoda. Sestra mi je poklonila android telefon, za koji nisam ni znala koliko koristan može da bude. Osim što veliki deo posla preko njega obavljam i kada nisam na poslu, sastavila sam listu pesama koje mi podižu raspoloženje i slušalice vadim iz ušiju samo kad baš moram. Tako sam i jutros, uz muziku, vozila dva kruga oko Ade, upijajući jutarnje sunce i svež vazduh.

 

Misli mi lete na sve strane, od polutužne prošlosti, ka sadašnjosti ispunjene obavezama u kojima se često gubim i jedva pronađem, do budućnosti koja je ili sjajna i blistava ili još tužnija od prošlosti, u zavisnosti od toga na koju nogu sam ustala tog dana. Jutros je bila leva. Nerviraju me penzioneri koji se guraju da uđu u poluprazan autobus, zaposleni u renta-bike-u koji se razvlači kao glista, vozači bicikla i rolera koji iz zabave voze čas levom, čas desnom trakom. Ova vožnja je trebalo da me oraspoloži, da me napuni energijom koja će mi biti potrebna kasnije, za posao. Doduše, napunila me je energijom - negativnom.

Bolje bi bilo da sam legla na travu i pustila mozak na pašu, ali kako je krenulo, verovatno bi me neko i tamo pregazio. Propao dan, u najavi. Ne želim to da prihvatim tako lako, pa se trudim da budem korisna, da znam da sam bar nešto dobro uradila danas. Vratila sam se kući, skuvala ručak i malo pospremila stan. Sin i ćerka, koje imam iz propalog braka, ovog vikenda su kod oca, pa imam više vremena za sebe. Pola sata razmišljam šta da obučem, da bi na kraju obukla sive pantalone i belu majicu, koje sam već nekoliko puta nosila na poslu. To mi je najsigurnija kombinacija, kad ne znam šta ću sa samom sobom. Bezvoljno odlazim na posao sa slušalicama u ušima, crnim mislima i lošim raspoloženjem.

Nasilje, raskid, batine

Nasilje, raskid, batine, Foto: Profimedia

Mnogo sam se promenila nakon razvoda. Sve što je spolja moglo da se promeni, ja sam promenila. Stil oblačenja, frizuru, boju kose, počela sam da se šminkam, i to svakodnevno. Sad ne mogu da zamislim da odem na posao nenašminkana. Redovno idem na manikir i pedikir, a ponekad sebe častim i masažom. I zadovoljna sam razultatima. Imam više samopouzdanja, mnogo lakše stvaram kontakte i na poslu i van njega, ne opterećujem se tuđim mišljenjem, a svoje iznosim bez velikih poteškoća. Ali, uhvati me ponekad loše raspoloženje, satera me u ćošak i baci na mene gomilu negativnih misli i osećaja, sa kojima jedva uspem da se izborim. Nekad prođe nakon što odspavam, nekad potraje danima.

Na tome još uvek radim, i svesna sam da je to najteži deo života nakon razvoda. Jer, nije lako zaboraviti pet godina braka u kome je bilo i srećnih i tužnih trenutaka, u koji smo oboje ulagali, neko više, neko manje, ali smo bili tu. Pet godina braka, rođenje dvoje dece, brigu o njima, rast zuba, hodanje, ovčje boginje, upalu ušiju, upis u vrtić i prvo odvajanje od njih kad sam se vratila sa porodiljskog bolovanja na posao. Pet godina braka, njegovu ljubomoru, negodovanje za sve i svašta, ponižavanje i vređanje pa izvinjavanje, prve šamare i prvo prebijanje sa modro plavim tragovima po licu i rukama.

 

'Tata, nemoj više da biješ mamu!' Vrisnuo je Đorđe nakon što se trgnuo iz straha i šoka, koji su usledili kada je njegov otac počeo da udara njegovu majku. Pesnicama u glavu. Kada sam pala na pod, pokušavala sam rukama da zaštitim glavu i tada čula njegov glas. Udarci su prestali, ali se nisam usudila da podignem glavu. Plašila sam se da to i čeka, kako bi mogao da nastavi. Kada sam čula da izlazi iz sobe sa Đorđem koji plače, počela sam da se dižem. Čitava glava me je neopisivo bolela, nisam uspela da lociram bol. Tada sam primetila da mi lije krv iz nosa. Prva reakcija mi je bila da postavim šake ispod mlaza krvi, da ne curi više po podu, na kome je već bila barica prečnika dvadesetak santimetara. Kao da me nije pretukao, ustala sam i otišla u kupatilo da se umijem i pokušam da zaustavim krvarenje. Kako krv nije htela da stane, gurnula sam toalet papir u nozdrave i počela da ispitujem lice koje je počelo da otiče. Ugledala sam tri hematoma, jedan na čelu, drugi kod uveta, treći na vilici. svi su bili poveći, ali me posebno uplašio ovaj kod uveta. Nos mi je toliko otekao, da se udvostručio.

Nema šanse da sutra odem na posao, bila mi je prva misao. A onda, kao da mi je ubrizgana injekcija ludačke hrabrosti, pomislila sam: nećeš više nikada! Nikada više! Uzela sam jaknu koja je visila na čiviluku u hodniku i obula patike. 'Gde si pošla?' Okrenula sam se u pravcu kuhinje, gde je sedeo sa Đorđem u krilu i pušio cigaretu. Đorđe me je preplašeno gledao. 'Mama, gde ćeš?' Upitao me je kroz jecaj. 'Idem u urgentni centar da mi pregledaju glavu, a onda u policiju da te prijavim, đubre jedno!' Hladno i arogantno sam odgovorila skotu. 'Mama, izvini što nisam mogao da te branim, tata je veći od mene.' Kroz plač je jedva izgovorio Đorđe. 'Miško moj, ne brini se za mene. Ti nisi ni za šta kriv.' Jedva sam se suzdržala da ne vrištim od bola koji sam osećala zbog svog četvorogodišnjeg sina. 'Mama sad ide kod doktora. Brzo ću se vratiti.' 'Kako ćeš da odeš?' Opet se čuo skot. 'Taksijem.' Odgovorila sam mu, mada sad ne znam zašto. Zbog straha, verovatno. Izašla sam u hodnik zgrade, i glasno odgovarala na njegova pitanja, dodajući da više nikada neće smeti da me udari, ne bi li neko od komšija provirio i spasio me. Međutim, nigde nikoga. Vikala sam uzalud. To je komšiluk u Srbiji. Ako dete trči po stanu, ovi ispod nas prete komunalnom policijom, a kada muž bije ženu, nikog nema, ništa ne čuju i ništa im ne smeta.

nasilje porodično nasilje tuča zlostavljanje

*Foto: Shutterstock

U urgentnom centru svi su me gledali kao da imam treće oko. Na prijemu sam rekla da me je muž prebio i da mi je potrreban pregled. Odmah su me uputili kod ortopeda, zbog povreda na rukama, pa kod neuropsihijatra, pa odande na rendgen glave, pa na skener glave, i na kraju kod otorinolaringologa, zbog nosa. Nakon što je ustanovio da mi nos nije slomljen, pitao me je da li su u UG-u zvali policiju. Odgovorila sam da nisu. Na licu sam mu videla iznenađenje, nakon čega je pozvao sestru i naložio da pozove policiju. Par minuta nakon toga, stigli su policajci, muškarac i žena. Uzeli su mi izjavu, bili maksimalno ljubazni, puni razumevanja. Na kraju su mi rekli da se ne brinem, jer skot neće proći nekažnjeno. 'Skot' sam ja dodala. Oni su bili kulturni.

 

Kada sam se vratila kući, Đorđe je spavao, a skot me je čekao. Da ga ne poznajem, rekla bih da je izludeo od brige. I jeste, ali od brige za sopstveno dupe. Rekla sam mu da sam ga prijavila policiji, kako bih se osigurala od potencijalnog ponovnog napada i mogla da odspavam mirne glave. koliko- toliko. Ubrzo sam zaspala. Probudili su me dečiji glasovi. Milica je spavala prethodne večeri kada me je njen otac tukao, na svu sreću. Ima dve i po godine, dovoljno je što je Đorđe sve to morao da vidi. 'Mama, ta ti je to na licu?' Upitala me je kada je ugledala modrice i otoke. 'Udarila sam se u krevet.' Slagala sam na brzinu. Nema potrebe da i oni osete težinu svega toga i prolaze kroz emotivni pakao. On im je otac. Vole ga koliko i mene, i to je prevelika trauma za njihove male mozgove. 'Lažeš! Tata te je tukao!' Ljutio se Đorđe. Pogledala sam moju malu dušu i srce je htelo da mi prepukne. 'Nije tata tukao mamu!' Milica je instiktivno branila svog oca. 'Šta hoćete da doručkujete?' Brzo sam promenila temu. Iznutra sam se cepala na najsitnije komade, i koliko god sam napora ulagala da izbacim slike sinoćnih događaja iz glave, bili su ništavni naspram emocija koje su ih vraćale. Sasvim svesna da moram da uzmem decu i odem odatle, brisala sam suze koje su nekontrolisano tekle. Bože, ovo je kraj. Posle ovoga nema dalje. Odjednom me preplavio strah. Šta ću posle, kako ću, gde ću? Hoće li me ubiti ne bi li me sprečio? Šta ako me pusti, pa me kasnije negde sačeka? Mnogo puta mi je pretio da mi neće dati da odem, pogotovo ne sa decom. Kako ću sama s decom? Nije da mi je pomagao oko kuće i dece, ali bar je bio s njima kada bih radila drugu smenu. Kako ću na posao? Glava mi je kao topovsko đule u duginim bojama. Javila sam koleginacama na poslu šta se desilo i da neću doći, a svom pretpostavljenom da neću dolaziti nekoliko dana.

nasilje porodično nasilje tuča zlostavljanje

 *Foto: Shutterstock

Naravno, morala sam da ispričam zbog čega, jer u suprotnom ne bi shvatila moj izostanak. Kad je skot otišao da mi kupi lekove protiv bolova, nazvala sam sestru, ispričala joj deo priče, da se brine previše, i zamolila da dođe po mene. Ona je znala da mi je brak loš, pogotovo u poslednje vreme, i nije mnogo ispitivala. Morala sam da joj zabranim da išta kaže mami i tati, jer bi prepukli od brige, a ko zna i kako bi tata reagovao na sve to. S druge strane, da me vide takvu, nikada im se ta slika ne bi izbrisala iz glave, a nisam želela da žive sa tim. Reći ću im posle nekog vremena, kada nestanu modrice. Na sreću, ne živimo u istom gradu.

Skotu nisam smela da kažem da odlazim, jer me je bio strah od toga šta bi mogao da nam uradi. Zato sam ćutala dok sestra nije javila da je blizu. Tada sam počela da se pakujem. Naravno, pokušao je da me spreči. Obećavao da neće više nikad da me pipne, da će od sad sve biti po mome, da će se sve promeniti, vraćao se prošlost na srećne zajedničke trenutke. Rekao je da moramo da budemo hrabri i jaki da prevaziđemo to, da to nije vredno naše ljubavi, da smo savršeni juedno za drugo, da deca treba da imaju oba roditelja. U jednom trenutku sam uhvatila sebe kako preispitujem svoju odluku o odlasku. Gospode! Iskoristila sam njegovo uvlakačko ponašanje i poslala ga da mi kupi nešto da jedem. Čim je zatvorio vrata, pozvala sam svoju venčanu kumu, koja mi je uvek bila rezervni razum. Zgrožena, zaprepašćena i preneražena mojom pričom, sa tri rečenice me je vratila u stvarnost i uverila u ispravnost odluke da odem, nudeći svu podršku i pomoć koju je mogla da ponudi.

 

Skot se vratio sa rol-viršlom, mojim omiljenim pekarskim proizvodom, ali je naišao na još viši i čvršći zid. Kada je konačno shvatio da se neću predomisliti, ni po koju cenu, izašao je iz stana, uz izgovor da neće moći da podnese opraštanje sa decom. Nastavila sam sa pakovanjem stvari, uglavnom dečijih, jer ja mogu i sestrine da nosim, pa mi je bilo bitno da oni imaju sve što im bude bilo potrebno.

Kada je bila ispred zgrade, sestra me je pozvala na mobilni. Zamolila sam je da ne zaplače kada me bude videla, zbog dece. Otvorila sam joj vrata i nekoliko sekundi je samo stajala pre nego što je ušla. Lice joj se iskrivilo, delimično od bola zbog toga što mi se desilo, delimično od napora koji je ulagala da ne zaplače. Snažno me je zagrlila i prošaputala: 'On je mrtav čovek.' 'Ćuti! Hajde samo da odemo odavde.' Jedva sam izgovorila.

Deca su najnormalnije krenula sa nama, ne znajući da odlazimo zauvek. Za njih je to bio još jedan odlazak kod tetke. Taksi je krenuo sa Vračara ka Novom Beogradu. Nemo posmatram ulice kojima šetala sa svojom decom, parkiće u kojima su se spuštali niz tobogane, prodavnice ispred kojih su tokom leta bili parkirani kamioni puni lubenica, koje smo Đorđe i ja kuckali ne bi li izabrali najzreliju. Suze su mi tekle dok sam pokušavala da dišem. Nikada nisam osetila toliku bol, razarajuću i bespoštednu, koja me je pustošila i za sobom ostavljala mračnu prazninu. Tek tada mi dolazi do mozga da je moj brak završen, da se više nikada neću vratiti u taj stan, da će moja deca odrastati u rasturenoj porodici. Da li sam ikako to mogla da sprečim? Da li sam donela ispravnu odluku? Da li je trebalo da pokušam još jednom? Da li bi se njegovo 'nikad više' opet ponovilo? Da li je trebalo da se žrtvujem zbog dece? Da li bih sledeći put preživela? Šta bi se desilo da Đorđe nije bio u sobi? Da li bi prestao da me udara i kad? Šta će sad da se desi? Hoće li da me prati? Da me sačeka negde i dokusuri? Da otme decu i odvede ih u Crnu Goru, kao što je često znao da preti? Da ih nikad više neću videti? Kako da nastavim sa životom a da deca ne osete težinu ovoga što se dešava? A onoga što će se tek desiti? Moram da nađem način da se sredim i nastavim dalje kako znam i umem. I zbog sebe i zbog njih. A zbog sebe radi njih. Jer njima treba normalna i zdrava majka, koja će da ih što bezbolnije provede kroz pakao koji sledi. Moram da se sredim. Brzo.

Stigla sam na posao pola sata ranije, pa sam to vreme iskoristila da pojedem sladoled u Caribic-u. Volim sladoled, ali jedino njihov uspe da mi podigne raspoloženje. Ni ovog puta me nisu izneverili. Uvek ista kombinacija priloga sa prelivom od pomorandže i dan mi je već lepši. Pa još kada sam ušla u radnju i videla ostvaren promet, odmah sam zaboravila na sve probleme. Marks je bio u pravu - rad oslobađa. Zato nisam otvarala bolovanje nakon onih batina. Uzela sam nekoliko slobodnih dana, dok otoci na licu nisu spali. Modrice sam pokušavala da prikrijem šminkom, ali, naravno, nije pomoglo, pa sam lagala na poslu da sam imala operaciju desni. Ali, mnogo mi je pomoglo to što sam nastavila da radim, jer sam se tako, bar na neko vreme, udaljavala od situacije u kojoj sam se nalazila. Imala sam manje vreme za samosažaljevanje i vraćanje na tu noć, koja mi je, kad se osvrnem, promenila život u potpunosti.

Kad pomislim na tu noć, nisu batine ono na šta pomislim i zbog čega se stresem, već na njihove posledice na naše živote, na ono što smo mogli imati, a nećemo. Jer ono što želim celog života je normalna, srećna porodica. Taj primer su mi dali moji roditelji, koji se još uvek vole i poštuju kao i pre trideset godina. A ja to neću imati, i pomisao na to me poražava.

Iznova i iznova preispitujem svoje odluke, vraćam se na početak naše veze, analiziram njegove postupke, signale koje mi je davao a nisam primećivala, i uvek krivac za sve bude isti - ja. Ja sam kriva za to što mi se desilo, ja sam kriva za sve što me je snašlo. Zašto? Zato što sam ja ta koja odlučuje o svom životu, ja i niko drugi. Ja sam ignorisala njegovu nasilnu prirodu u ime ljubavi. Ja sam ta koja je svaki put zažmurila i progutala knedlu kada bi izgovorio neku uvredu na račun ženskog roda.

Ja sam ta koja je odlučila da uđe u vezu sa njim, ja sam ta koja je bila sigurna da mene neće tući kao svoju bivšu, jer mene voli, ja sam ta koja se uvek povlačila kada bi se on namrštio i izbegavala svaki konflikt da se ne bi naljutio. Ja sam ta koja je popuštala i kada nisam delila njegovo mišljenje, ja sam ta koja je svoje počela da menja (gubi), koja zamalo nije više znala šta da misli dok se s njim ne konsultuje. Ja sam ta koja je prelako prešla preko prvog šamara, ja sam ta koja je trudna trčala sa prvog sprata u prizemlje da mu otvori vrata da ne bi on predugo čekao, ja sam ta kojoj šutiranje u dupe nije više bilo mnogo strašno. Ja sam ta koja se nakon prvog prebijanja tešila izgovorima da je bio pijan, koja laže na poslu o modricama po licu iako zna da joj niko ne veruje. Ja sam ta koja nakon takvog prebijanja pokušava da razgovara s njim o tome kao da je u pitanju zapišana wc šolja i koja prelazi preko toga sigurna da je sledeći put neće popišati.

Zlostavljanje, silovanje, nasilje

*Foto: Shutterstock

Ja sam ta kojoj muž ne čestita rođendan, jer je ljut što sam se zadržala na poslu pola sata duže, pa on mora u vrtić po decu i koja posle ceo dan objašnjava zašto je to tako bilo. Ja sam ta koja godišnjicu braka provodi sa njim i njegovim drugarom za bančenje, koja zbog toga vrišti iznutra a ne sme da prigovori. Ja sam ta koja je 'mnogo dozvolila sebi' jer nije vodila računa kojim tonom se obraća 'gospodinu' i koju će on da 'dovede u red'. Ja sam ta koja dozvolila da je strah obuzme u toj meri da više nije mogla razumno da prosuđuje, koja nije uspela da smiri situaciju i uspava decu pre nego što je prebije poslednji put. Da, ja sam glavni krivac, ja i niko drugi. Jer, da sam pobegla glavom bez obzira nakon njegove ispovesti o bivšoj devojci koju je tukao, da sam ga prezrela nakon prve uvrede na račun ženskog roda, ništa od svega ovoga se ne bi desilo. Ali, nije mi žao što nisam to uradila, jer da jesam, sada ne bih imala Đorđa i Milicu, a šta bi moj život bio bez njih? Žao mi je što ga nisam ostavila nakon prvog šamara, koji, bez ikakve sumnje, daje garanciju da nije poslednji. Žao mi je što sam ćutala, umesto da svim snagama branim svoje stavove, ma koliko oni za njega bili pogrešni. Žao mi je što sam, verujući da čuvam brak i porodicu, prelazila preko svega, što sam dozvolila da izgubim dostojanstvo i samopoštovanje, i da sve što mi je nekada bilo bitno, postane nebitno.

(Izvor: alo.rs / D. S.)

Share this article