"Ovo se, dragi moj tata, zove pošteno i do kraja...": Obraćanje Sergeja Trifunovića publici u Aleksincu, glumcima, ocu

Pre svega želeo bih da se zahvalim kolegama. Ne što su mi dodelili ovu večerašnju nagradu. Već što su zdušno odbranili obraz esnafa kome pripadamo. Obraz esnafa iz koga sam potekao.

Što su odbranili ono što me je moj otac glumac učio: ”štagod budeš radio, gledaj da ga radiš pošteno i do kraja.”

 

Ovo se, dragi moj tata, zove pošteno i do kraja. I to što si ti juče uradio, zove se pošteno i do kraja. Još jedan iz našeg esnafa, nekada pozorišni reditelj, a danas sveštenik, Nenad Ilić, napisao je jutros koliko je važno što je esnaf stao uz svog kolegu Sergeja Trifunovića. I u daljem tekstu moli Gospoda da sutra prosvetari tako podrže prosvetare, rudari rudare, shvatajući koliko je zajedništvo bitno, u svaka vremena a posebno ova koja su od Djogovih “Vunenih” zbog kojih je odrobijao dve godine zatvora, do ovih “šugavih” gde se neistomišljenici dočekuju gvozdenim štanglama zavrat, u mraku, mučki. S ledja. 

Potom bih želeo da se zahvalim vama, aleksinačkoj publici. Gradjanima slobodarskog Aleksinca. Vi ste sinoć, stojećim ovacijama aplaudirali, opet ne glumcu Sergeju Trifunoviću, već sebi. Svojoj hrabrosti, svom nepristajanju na laž i ponižavanje, svom pravu na slobodu. To je onaj pojam koji ovi koji udaraju gvozdenim štanglama mučki s ledja, ne znaju. To je onaj pojam koji ne poznaju ni oni koji skidaju predstave želeći da se uvuku nekome u guzicu, ili zato što je to od njih neko tražio, nebitno je. Juče je na ovom mestu, Kokan Mladenović rekao da je pozorište mesto slobode. Samim tim je još skarednije da neko ko ne dolazi u pozorište i budući živi od uvlačenja u guzicu, ne može znati šta je sloboda, zabranjuje odigravanje pozorišne predstave, tog vrhunskog čina slobode. Ali nije nelogično da to radi, jer takvi se, slobode plaše. I hrabrosti. Plaše se svega onoga što nemaju i svega onoga što baca svetlo na njihov mrak. Nigde nećeš odavde, tužni moj Grujice. U guzici u koju pokušavaš da udješ, odavno više nema mesta. Da si išao u pozorište i čitao nešto, shvatio bi gde odlaze takvi kao ti. Tvoji Aleksinčani, slobodni i divni hrabri ljudi, kao i moje kolege, mi ćemo u večnost. Jer svetlu stremimo. Ti i slične grujice, vi ćete u večiti mrak neke guzice.

Živeli, dragi moji slobodni i ponositi ljudi.

Vaš 
Sergej Trifunović

(Izvor: buka.com)

Share this article