Jelena Marković i njen sin Vladimir, kojima je Upravni sud vratio čuveni hotel "Beograd", u Balkanskoj ulici, još nisu uspeli da uđu u zdanje koje je nekada pripadalo Jeleninom dedi Vladimiru Đorđeviću. Zgrada poslednjih godina propada, hotel je zatvoren, struja isključena zbog dugova...
Preduzeće "Želturist", ćerka firma "Železnica Srbije", u stečaju je, a najstarašnije je što su već neko vreme isključene pumpe za ispumpavanje podzemnih voda, pa se pretpostavlja da je podrum pun vode.
- Braća Dimitrije i Đorđe osnovali su u 19. veku firmu "Braća Đorđević". Bili su trgovci, a ja sam odrastao uz priče da su iz Savamale liferovali brodovima robu do Švedske - kaže Vladimir. - Imali su puno dece i svi su razvijali posao. Naš deda Vladimir bio je izuzetno preduzimljiv.
Vladimir Đorđević bio je nemački đak, doktorirao je u Berlinu i jedan je od prvih doktora ekonomskih nauka u Srbiji. Bio je industrijalac i rentijer, rezervni potpukovnik. Učestvovao je u balkanskim i Prvom svetskom ratu, prešao preko Albanije, odlikovan je medaljama za hrabrost.
Đorđevići su do okupacije imali ciglanu, pa su kupovali placeve i zidali zgrade. Osim zgrade u Balkanskoj 52, koju je Vladimir iznajmio namenski za hotel, i dve susedne zgrade, imali su i zgradu na Terazijama 14, u kojoj su živeli stanari, vilu na Dedinju i u Vrnjačkoj Banji. Za vreme rata, u njihovoj dedinjskoj kući živeo je visoki nemački oficir, a posle rata se u nju uselio Titov šef kabineta Mitar Bakić. Vladimiru nisu dali čak ni da iznese lične stvari.
- Ostatak života proveo je u stanu koji mu je ustupio rođak, boreći se da povrati ono što mu je oduzeto. Đorđevići se nikada nisu bavili politikom - kaže Jelena.
Hotel "Beograd" izgrađen je 1936. Vladimir je želeo da prestonica ima prestižni hotel i da se on zove njenim imenom. "Beograd" je prvo pogrešno nacionalizovan 1948. kao preduzeće, iako je zgrada bila privatno vlasništvo, a ne imovina hotela. "Železnice Srbije" su to sve vreme zloupotrebljavale u postupku restitucije, baš kao i činjenicu da su dokumenta o oduzimanju glasila na pogrešno ime. Prava nacionalizacija bila je 1958. godine.
Agencija za restituciju je prvostepeno rešenje donela u decembru 2012, svega nekoliko meseci posle podnošenja zahteva.
- Mislio sam da će sve ići brzo. Otišao sam kod bivšeg direktora "Železnica" Dragoljuba Simonovića i predložio u ime porodice da zadržimo hotel u zgradi, preuzmemo zaposlene, napravimo socijalni program, nađemo investicije. Rukovali smo se, a posle dva dana oni su uložili žalbu na rešenje o povraćaju - kaže Vladimir.
Dva puta je Agencija donosila rešenje o vraćanju i dva puta ga je Ministarstvo finansija poništavalo. Usvojilo je žalbu "Železnica" u kojoj je stajalo da bi "vraćanje ove nepokretnosti dovelo do enormnog bogaćenja fizičkog lica, što nije bila intencija zakonodavca." Markovići su onda podneli tužbu Upravnom sudu i ovaj je osporio odluku Ministarstva. Ministarstvo zatim rešava u njihovu korist, ali sada "Železnice" i Pravobranilaštvo podnose tužbu - u momentu kada je struja isključena, a "Želturist" u stečaju.
Slučajno ili ne, tek pravosnažno rešenje o vraćanju doneto je posle pet godina, 2. februara 2017, na pedesetogodišnjicu smrti Vladimira Đorđevića.
- Njegova želja bila je da Beograd ima hotel i nadamo se da ćemo sada to moći da mu ispunimo. Da nije bilo odugovlačenja postupka, korist bi imala i država, jer bi hotel prihodovao, plaćao porez, a ne bi propadao kao ruglo u centru grada - kažu Jelena i Vladimir.
IZ MAUTHAUZENA U ZATVOR
Jelenin otac Dimitrije bio je pripadnik Jugoslovenske vojske u otadžbini, zbog čega je završio u banjičkom logoru, pa u Mauthauzenu. Kao nemački đak, otac Vladimir je uspeo da ga nađe i spase, međutim, posle rata Dimitrije prolazi golgotu komunističkih zatvora. Kasnije je postao ugledan istoričar, član SANU i suosnivač Balkanološkog instituta.
(Izvor: Novosti.rs / V. Crnjanski Spasojević)