Priče o malim ljudima su zapravo velike, najveće, samo neispričane, jer Sabriju i one njemu nalik malo ko primećuje s one strane margine… Ako i primeti, trudi se da ih ne vidi, zaobiđe, ne zapamti, kao da su hodajuća klet?
– Znam kako me ljudi gledaju, znam šta vide u meni, al odavno ne marim…Počeo sam čak i da strahujem da mi se neko ne obrati, da ne zastane…moja muka, moja stvar, moj život, moj krst… – a krst prevelik i pretežak za već umorna i bolećiva pleća.
Priča o Sabriji Mehmediju nije ni nalik onoj da smo kovači svoje sreće, jer valjda bi bolje skovao za sebe, a za sreću teško da je ikada i znao šta zaista, suštinski, znači…
– Iz sirotinjske sam, ali poštene porodice! Otac i majka su radili sve, nadničili, čistili ulaze zgrada, skupljali karton, prosili…sve da bi braća, sestre i ja imali drugačiji život od njih! Uvek su govorili, uvek: „Školu da učite, da budete svoji ljudi, nikad ruku u kontejner da ne zavlačite i ne pružate da vam neko ubaci dinar u nju“, ali..,- ne biva, moj Sabrija, kako je rečeno već kako je suđeno, a sudbina je kurva, dobri moj, onaj najjeftinija.
Bežanija kao sudbina
– Živeli smo u skelpanoj daščari, tamo dole, u staroj Bežaniji. U blatu, bedni, gladni, ali srećni, valjda?! Ko da smo mi znali šta je sreća, bem li ga…- kiša dobuje po cigaretama, gasi ih. Sabrija svoje „polovče“ brižno stavlja u džep, za kasnije. Nudim mu čitavu paklicu, neće ni da čuje!
– Svi smo išli u školu, to je bio amin! Ako bi nekad i izostali, otac i majka bi nas uvoštili od batina ko volove u kupusu! Nama je ulica bila zanimljivija, hteli smo s njima od kontejnera do kontejnera, mislili smo da je to sloboda…- do onog dana kada Sabrijin najmlađi brat, Safet, nije potrčao za roditeljima i…
– Auto ga je udraio i bacio 50 metara! Na oči oca i majke… Nikad više nije bilo smeha u našoj udžerici, brzo za njim otišla je i mama, a siroma otac ostao da hrani i školuje nas četvoro…- školovao se Sabrija, koliko je mogao. Nekadašnja srednja mašinska, treći stepen, metaloglodač, nadao se da će…
Klošar, a gospodin čovek
– Izgledao sam kao klošar, jeste, za bolje nisam imao, ali sam se trudio da se ponašam kao gospodin, odelo valjda ne čini čoveka, jebem mu mater, ili nije tako, a…- nije, nažalost! Ne čini čoveka, ali čini da neljudi ne vide čoveka i ispod rita.
Dal je sveća dogorela i zapalila nešto, dal je od „bubnjare“, ne znam, nije ni važno, plamen i dim su progutali moju Nazmiju u tom sklepanom kućerku, za minut, kažu onu koji su videli… Čitavu sam noć proveo klečeći na zgarištu i urlajući od bola…
Smrt u plamenu, duša u pepelu
– Dal je sveća dogorela i zapalila nešto, dal je od „bubnjare“ ne znam, nije ni važno, tek plamen i dim su progutali moju Nazmiju u tom sklepanom kućerku, za minut, kažu onu koji su videli… Čitavu sam noć proveo klečeći na zgarištu i urlajući od bola… Šta je kome ona skrivila da tako završi, šta su deca skrivila da iz škole nema ko da ih dočeka osim oca na gomili pepela iza one policijske trake i ne zna šta da im kaže…– zbog nje, zbog svoje „Emine“, Sabrija nije odustao, zbog zaveta da će barem s neba videti kako deca izrastaju u ljude od kojih niko neće okretati glavu i praviti se da ne postoje…
Bežanje od pogleda školskih drugara
(Izvor: Expres.net/ Autor: Mihailo Medenica)