PRIČA KOJA ĆE VAS DO SUZA DOVESTI: Ceo život u beogradskom kontejneru

Živeo sam za to da se zaposlim, pomognem starom ocu, braći i sestrama, zasnujem porodicu negde van bežanijskog blata, ali nema nama bežanja iz Bežanije, usud je to.

Priče o malim ljudima su zapravo velike, najveće, samo neispričane, jer Sabriju i one njemu nalik malo ko primećuje s one strane margine… Ako i primeti, trudi se da ih ne vidi, zaobiđe, ne zapamti, kao da su hodajuća klet?

– Znam kako me ljudi gledaju, znam šta vide u meni, al odavno ne marim…Počeo sam čak i da strahujem da mi se neko ne obrati, da ne zastane…moja muka, moja stvar, moj život, moj krst… – a krst prevelik i pretežak za već umorna i bolećiva pleća.

 

Priča o Sabriji Mehmediju nije ni nalik onoj da smo kovači svoje sreće, jer valjda bi bolje skovao za sebe, a za sreću teško da je ikada i znao šta zaista, suštinski, znači…

– Iz sirotinjske sam, ali poštene porodice! Otac i majka su radili sve, nadničili, čistili ulaze zgrada, skupljali karton, prosili…sve da bi braća, sestre i ja imali drugačiji život od njih! Uvek su govorili, uvek: „Školu da učite, da budete svoji ljudi, nikad ruku u kontejner da ne zavlačite i ne pružate da vam neko ubaci dinar u nju“, ali..,- ne biva, moj Sabrija, kako je rečeno već kako je suđeno, a sudbina je kurva, dobri moj, onaj najjeftinija.

Bežanija kao sudbina

– Živeli smo u skelpanoj daščari, tamo dole, u staroj Bežaniji. U blatu, bedni, gladni, ali srećni, valjda?! Ko da smo mi znali šta je sreća, bem li ga…- kiša dobuje po cigaretama, gasi ih. Sabrija svoje „polovče“ brižno stavlja u džep, za kasnije. Nudim mu čitavu paklicu, neće ni da čuje!

 – Svi smo išli u školu, to je bio amin! Ako bi nekad i izostali, otac i majka bi nas uvoštili od batina ko volove u kupusu! Nama je ulica bila zanimljivija, hteli smo s njima od kontejnera do kontejnera, mislili smo da je to sloboda…- do onog dana kada Sabrijin najmlađi brat, Safet, nije potrčao za roditeljima i…

 – Auto ga je udraio i bacio 50 metara! Na oči oca i majke… Nikad više nije bilo smeha u našoj udžerici, brzo za njim otišla je i mama, a siroma otac ostao da hrani i školuje nas četvoro…- školovao se Sabrija, koliko je mogao. Nekadašnja srednja mašinska, treći stepen, metaloglodač, nadao se da će…

 

– Živeo sam za to da se zaposlim, pomognem već starom ocu, braći i sestrama, zasnujem porodicu negde van bežanijskog blata, ali nema nama bežanja iz Bežanije, usud nam je to…– godinama je tražio posao, odbijali su ga, uglavnom, zbog predrasude, veruje.

 Klošar, a gospodin čovek

– Izgledao sam kao klošar, jeste, za bolje nisam imao, ali sam se trudio da se ponašam kao gospodin, odelo valjda ne čini čoveka, jebem mu mater, ili nije tako, a…- nije, nažalost! Ne čini čoveka, ali čini da neljudi ne vide čoveka i ispod rita.

Dal je sveća dogorela i zapalila nešto, dal je od „bubnjare“, ne znam, nije ni važno, plamen i dim su progutali moju Nazmiju u tom sklepanom kućerku, za minut, kažu onu koji su videli… Čitavu sam noć proveo klečeći na zgarištu i urlajući od bola…

– Našao sam ljubav života, moju Nazmiju, dobru, vrednu i poštenu devojku!Nepismena, tiha, duša od čoveka, ljubav u srcu za ceo svet je imala! Izrodila mi troje dece, skućili smo se prvo u nekim radničkim barakama kod starog aerodoroma, ali su srušene, pa u „kartonku“ na peščaru iza blokova, šta ćeš?! Opet, bili smo srećni: deca zdrava, ona držala kuću, ja nadničio, fizikalisao, skupljao sekundarnu sirovinu…sve ono što moji nisu želeli za mene, ali nisam imao šta, nisam imao kud…- život ko teskoba, ko presuda, al opet neki privid sreće u nečemu nalik kući na vetrometini nedaleko od poslednjih zgrada novobeogradskih betonskih „krajputaša“ socijalizmu.
 
– Svo troje dece krenulo u školu, zakleli smo i mi njih da im život neće biti kao naš, al prokleto je, brate, sve što pomisliš, sve čemu se Cigan ponada – prokleto je!Kao da za nas nema života osim ovakvog…- možda su ga iste misli morile i tog jutra kada je pošao s decom do škole, pa kolicima od kontejnera do kontejnera, ko zna, al slutio nije da noć tek nosi proklestvo…
 
 – Sirotica, zaspala je, premorena više od svega. Samo se sklupčala na stari dušek i tako ostala…– prenu se i zagrabi šaku nekog đubreta iz kontejnera kako se seti te noći, zimskog podneva, zapravo, pre sedam godina.

Smrt u plamenu, duša u pepelu

– Dal je sveća dogorela i zapalila nešto, dal je od „bubnjare“ ne znam, nije ni važno, tek plamen i dim su progutali moju Nazmiju u tom sklepanom kućerku, za minut, kažu onu koji su videli… Čitavu sam noć proveo klečeći na zgarištu i urlajući od bola… Šta je kome ona skrivila da tako završi, šta su deca skrivila da iz škole nema ko da ih dočeka osim oca na gomili pepela iza one policijske trake i ne zna šta da im kaže…– zbog nje, zbog svoje „Emine“, Sabrija nije odustao, zbog zaveta da će barem s neba videti kako deca izrastaju u ljude od kojih niko neće okretati glavu i praviti se da ne postoje…

 

– Sklepao sam drugu udžericu daleko odatle, da više ne vidim to prokleto mesto, obećao deci da im ništa faliti neće dok je ovih deset prstiju i kičme i – udri Sabrija! Radio sam dan i noć, sve što mi se nudilo, osim lopovluka! Nikad tuđe cigarete pipnuo nisam bez dozvole, a ne nešto drugo – ne daj bože! I odškolovao sam decu, svo troje! Odškolovao ih je karton, plastika, gvožđe, buđav hleb i ostaci hrane iz kontejnera, ali ne mari…- zaista, svo troje su danas učenici srednjih škola, više nego dobri đaci s iste one ledine o koji vetrovi, kiše, snegovi i sunce biju ko aveti!

 Bežanje od pogleda školskih drugara

– Ponešto rade kad stignu, školu ne smeju da zapostave! Ja ću da radim dok ne crknem, ali će oni da budu ljudi koje niko neće da mrška i isteruje! Ne stide se oca, ne stide se ni „kućice“ u kojoj žive, ali se trudim da me njihovi drugari ne vide kad prevrćem po kontejnerima, ne želim da im neko sutra nešto kaže, uvredi, ponizi, a ne zna kako je nemati a živeti svaki dan kao da je prvi i poslednji…- rekoh, priče o malim ljudima su velike, najveće, samo prečesto neispričane.Molim ga da uzme još neku cigaretu, dug je dan, dug je njegov put od kontejnera do kontejnera, pa do kuće, da na sto stavi nešto nalik hrani pred decu – ali, neće! Nije to inat, već ponos, jer Sabrija je čovek a ne senka koju se trudimo da zaobiđeno, ne vidimo, preskočimo…Šta god, samo da nam se pogledi ne sretnu, a u njegovom je pitomine više nego što će ikada biti u onima što s oduškom uspore kad ga mimoiđu. Nije teško bit čovek – jedno „dobar dan“ ovim ljudim znači život ceo, a nama nije ni delić života…
 Zastanite i razmislite: ko je tu zapravo s koje strane margine?..

(Izvor: Expres.net/ Autor: Mihailo Medenica)

 

Share this article