Dok je Vučić razgovarao sa srpskim novinarima, Vasiljević je zaustavio svoj kamion nasred ulice, istrčao, pozdravio se sa predsednikom, razmenio nekoliko ljubaznih reči, a onda se vratio svom poslu, na opšte iznenađenje svih prisutnih.
- Nisam se nadao da ću postati tako popularan. Zvali su me prijatelji koji su me videli na TV. Baš sam se iznenadio - kaže, za "Novosti", Sande koga smo u sredu pronašli u njegovom stanu u pariskom severoističnom predgrađu Gusenvil, nedaleko od aerodroma "Šarl de Gol".
Ovu iznenadnu i nepredviđenu epizodu iz svog života svakako će dugo pamtiti. Tim pre što mu je predsednik Srbije idol.
- Vučića stvarno obožavam. Sviđa mi se sve što kaže - ističe naš sagovornik.
Nije, Sande, međutim, odavno upućen u politička zbivanja u Srbiji. Nije čak ni glasao.
- Intenzivno pratim šta se događa tek poslednjih godinu i po, otkako sam iz Srbije doneo "Total TV". Nisam do tada imao priliku da gledam vesti. Znao sam šta se događa, uglavnom na osnovu onoga što su mi ljudi pričali - otkriva nam.
Ovaj pariski vozač, koji raznosi luksuzna pića, vina i šampanjac po restoranima u tom delu grada, prepričava za "Novosti" kako se sve odigralo na Madleni.
- Samo što sam završio isporuku. Na trgu velika gužva. Stajali smo. Pogled mi odluta u stranu, prema crkvi. Vidim kamere i nekog visokog čoveka ispred njih. Rekao bih da je Vučić, ali nisam siguran. Otkud on u Parizu? Dok sam se okrenuo, vidim ga kako silazi niz stepenice. On je! Otvorim prozor i pozovem ga, a on mi otpozdravi - prenosi Sande.
U tom trenutku, poželeo je da se rukuje s predsednikom.
- Pitam ljude oko njega da li mogu da izađem da se pozdravim. On im kaže da me puste. I ja tako izađem iz kamiona. Izleteo sam na brzinu, pozdravili smo se, potapšali po ramenu. Pitao me je odakle sam. Rekao sam mu: "Bravo predsedniče, samo tako nastavite". Odgovorio mi je uz osmeh: "Važi, nema problema!" Mnogo prijatan susret. Bio je veoma ljubazan - priča Jovan Vasiljević u dahu.
Nije, u tim trenucima, razmišljao šta je sve moglo da se dogodi. U Parizu su, naime, svi i dalje na maksimalnom oprezu zbog svega što se na bezbednosnom planu događalo poslednjih meseci i godina.
- Mislio sam, iskreno, da će obezbeđenje da mi priđe i zaustavi me. Ali, niko mi nije rekao ni reč. A i što bih, uostalom, ja nekome bio sumnjiv, onako, u radnom odelu, dok pričam srpski? Nema u mom kamionu ničeg osim pića - veli Sande.
Jovan Vasiljević je u Francusku došao pre 45 godina, daleke 1972. Neće, međutim, ovde još dugo ostati.
- Vraćam se u Bor za dve godine - otkriva nam. - Dosta je bilo. Šta ću ovde? Moja je zemlja Srbija. Odradio sam staž i sad samo čekam penziju, pa da se vratim i uživam pod stare dane.
FILTERI
Sande često ode u zavičaj.
- Bar dva puta godišnje. Idem, baš, sad za Novu godinu. Posle ću u maju, na Đurđevdan. A onda, naravno, preko leta, na godišnji odmor. Zove i predsednika Vučića da dođe u Bor.
- Bilo bi lepo da nas poseti. I da nam, ako može, pošalje filtere za dimnjake na topionici, da ljudi mogu lakše da dišu. Jeste da je sada malo bolje, ali vazduh je i dalje zagađen - brine Sande za svoju okolinu u zavičaju.
CELA PORODICA NA OKUPU
Jovan Vasiljević, koji je nadimak Sande dobio po ocu Aleksandru, u Francuskoj živi sa suprugom Draganom, a tu su im se rodila i deca, sinovi Edi i Aleks, i kćerke Suzana i Snežana. Tu su i tri unuka, Dragan, Toni i najmlađi - Milan.
(Izvor: novosti.rs)