Volem, baš volem Beograd. I Novi Sad i sve srpske gradove u kojima sam bila i u koje ću tek otići. Jedna sam od Hrvatica koja je sigurna da Srbi nisu naši neprijatelji i da ja nisam veleizdajnica zato jer su mi ljudi Tamo Daleko dragi.
Što je sa mnom? Sve sam zaboravila? A prošlo je samo tridesetak godina?Da, sve sam zaboravila jer ne želim biti žrtva onih koji mi prodaju vječno pamćenje da bi fokus moga interesa skrenuli sa pravih tema.
Koje su prave teme danas za normalnog čovjeka u Hrvatskoj? Kad će kriminalci sići s vlasti? Kad će ih sudovi osuditi na dugogodišnje robije? Kad će učitelji moći živjeti od plaće? Kad će liječnici moći živjeti od plaće? Kad će korumpirani suci završiti iza rešetaka? Zašto nam u Saboru sjede ratni zločinci, luđaci, perverznjaci, kreteni, manipulatori, kriminalci, mafijaši?
Koliko je stotina tisuća Hrvatica i Hrvata napustilo zemlju? Tko je kriv? Kad će se vratiti? Hoće li se vratiti? Umjesto da dobijem odgovor na ta pitanja mene se stalno podsjeća što su nam činili Srbi i kako pobijediti u beskonačnom ratu protiv njih?
Vukovar se izvlači kad god naši lopovi na vlasti osjete da bi se narod zbog gladi i bijede mogao uznemiriti više nego je to za njih podnošljivo. Pa onda gradonačelnik grada heroja krene sijati mržnju i bijes. Opet slušamo kako je ćirilica opasnija od raka, treba je zatrti. Srbe silovatelje koji slobodno šeću Vukovarom i rugaju se svojim žrtvama odmah treba osuditi na dugogodišnje robije.
Osudite ih. Tko vas sprečava u tome? Srbija? Dosadni ste. Prozirni ste. Nitko ne puši vašu priču. Sjetite se Glavaševića, sjetite se kako je očajnik preklinjao pomoć, a Hrvatska ga je na čelu sa Ocem Domovine, hladno odje*ala. I njega i Vukovar. Otac Domovine bešćutno je u ratom zahvaćeni Vukovar slao majke i djecu koja su se sklonila u Rijeci i Opatiji. Neka ih neprijatelj pobije.
Danas naši gospodari, umjesto da nam odgovore kad ćemo najzad početi normalno živjeti, raspravljaju o uvođenju još jednog praznika. Dan pada Vukovara treba žestoko proslaviti. Proslaviti što? Obilježiti najveću veleizdaju u povijesti Hrvatske?
A kruh, gospodari? Ne vidjesmo davno hljeba. Jebe se vama i za nas i za hljeb. Živite od širenja mržnje prema Srbima koju u ratu, vi moćnici, nikad niste osjetili. Tuđman i Milošević su zajedno dijelili BiH, tepali jedan drugome, bili su braća rođena. Četnici i naši „heroji“ su trgovali jedni s drugima, jebalo se i četnicima i našim „herojima“ i za ćirilicu i za latinicu i za Vukovar. Pljačka je ono što ih je jedino zanimalo. I onda i danas.
Ne znam jesam li jedina kojoj se čini da su naši dečki na vlasti gori od četnika. Kako ne kuže da to ljudi kuže? Zato, gospodo, promijenite ploču, vrtite nešto drugo. Sigurna sam da normalnom Hrvatu koji ne živi na državnim jaslama Srbi više nisu nešto što bi ih napalilo. Sjašite i sa jebene ćirilice i sa grada heroja koji bi još bio tamo gdje je nekad bio da vas nije bilo. Možda da u Makedoncima otkrijete neprijatelje? Osvježite program svog kompjutera.
Eto, toliko od mene izdajice. Idem u Beograd sretna i vesela. Bit ću još sretnija i veselija ako jednoj od svojih čitateljica ili jednom od svojih čitatelja budem mogla reći da s ove strane Drine ne žive samo zapjenušane zvijeri koje glume zapjenušane zvijeri. Među onima koji vladaju Hrvatskom nema zapjenjenih. Svi su oni hladni, koncentrirani, proračunati kriminalci.
Tko ih je*e. Kad jednom progledamo, valjda hoćemo, iščupat ćemo im glavu. I Srbi svojima i mi našima. Dok to ne učinimo ja i ljudi slični meni putovat će u Srbiju i sebi sličnima reći, mogu još neko vrijeme, neće dovijeka.
Znam, reći će, ku*va će sve učiniti da bi prodala knjigu. Ha, ha, gadovi, ha, ha! Ja prodajem knjige, vi ste prodali Hrvatsku.
(Izvor: rudan.info)