Zvuči kao pitanje; da li je „šou“ biznis ili je „biznis“ šou?
Odgovor je isti takav. Neutralan. Kao neutralna pavlaka. Bez ukusa i mirisa, ali možete skuvati svašta. I ukusno i bljutavo. Danas ćemo o ovom bljutavom, jer ukusa i te kako nedostaje. Lakše je bljutavo. Pa i neukusno, ali popularno.
U vremenu kad je rijaliti zavladao nacionalnim frekvencijama, portalima i tabloidima kao senzacija i socijalni fenomen na relaciji gledalac-voajer (grupno, porodično i legitimno) i njihovi junaci-kraljevi turbo folka i „ljepotice“ estradnog neba, šou biznis na ex-Yu prostorima je dobio još jednu kategoriju. Taj rijaliti šou jeste biznis. To niko ne može da ospori. Jeste i šou. Ali kakav? Pa, zarazan. Proširio se kao ebola i uspješno otrovao veliki broj ljudi. Gledaoce. Naivne konzumente televizije koji istu iz sopstvenog neznanja zloupotrebljavaju. Kao narkoman drogu, kao alkoholičar piće, kao tabletoman tablete. Ne sluteći kakav ih ishod očekuje.
Ljudi čine gluposti iz neznanja i iz najboljih namjera. Tako i uzmu daljinski upravljač u ruke i urade baš ono što ne treba. Okrenu pogrešan tv kanal. Vodeći se svojim afinitetima, u to dno povlače i svoju djecu, ne dopustivši im da formiraju sopstveni ukus i mišljenje. Nameću im rijaliti baš kako je to i neki tv kanal onako, nenametljivo, ali konstantno i uporno-nametnuo njima. Balkanci djele sve sa svojim bližnjima, tako i porno šund i svo to dno koje je zakonom potpuno regulisano i odobreno od strane institucija koje su nadležne za kontrolu tv programa. Na prvom mjestu REM. Regulatorno telo za elektronske medije.
Nevezano od toga šta se priča po čaršiji, ništa mi drugo ne preostaje sem da pomislim da je to skup sačinjen najvjerovatnije od nekih korumpiranih ljudi koji su u službi medijskih magnata i čine sve što je u njihovom interesu. Po komandi. Na osnovu njihovih odluka i mišljenja, rijaliti je dostupan legalno i javno i kada su djeca budna, iako je sadržaj vrlo sporan. „Šou“-rekao bi neko, šokiran i zaprepašten. „Biznis“-rekao bih ja. I to vrlo opasan.Baš kao trgovina ljudima, organima, drogom…Ali, jeste. Biznis je to. Prljav i neprihvatljiv za čovjeka koji drži do sebe. No, nismo svi isti. I tako je oduvjek.
Bruks Atkinson, čuveni pozorišni kritičar i intelektualac definisao je takve još u prvoj polovini 20. vijeka ovako:
„Savršeni birokrata je onaj koji uspijeva ne donositi nikakve odluke i izbjeći svaku odgovornost. Savršeniji je samo onaj koji uspjeva donositi sve odluke, a pri tome izbjeći svaku odgovornost.“
Istina. Gorka istina i realnost. Najsavršenije birokrate u službi uzvišenih moćnika čine neprocijenjivu štetu društvu sipajući verbalno i vizuelno preko svojih tv kanala otpad i radioaktivne supstance na ljude. Na narod. Upakovano i dopadljivo.
Taman kad čovjek koji sve to gleda, onako omađijan, pomisli da bi mu možda prijao predah i da mu je malo previše svega, dobija šarene reklame da ga opuste pred jedan informativni blok, koji isto tako nenametljivo i prividno legitimno stiže do njegovog mozga. Tu prosječno inteligentan gledalac zapravo strada kao čovjek i kao individua i dodatno dobija još jedan stalni epitet – vjerni „glasač“.
Raspetljavajući klupko i krenuvši s kraja, nije tako teško doći do zaključka. Rijaliti je tu da te zabavi, pripremi kao kakvo predjelo ili aperitiv. Kad se gledalac dobro zagrije, stiže glavno jelo! Dnevnik, kratke vijesti, šta god. Zatupiti gledaoca rijalitijem, a usput mu servirati sve ostalo i „bitno“ – misija je medijskih magnata u službi njihovih bosova. Tu su tek onako i razni sponzori, no to sve već spada u marketing-sastavni dio šou biznisa. Marketing donosi lovu kojom je moguće produkcijski organizovati taj šou. Sa novcem se može štošta, pa i zaglupiti veliki broj naivnih i poštenih gledalaca, koji eto nisu shvatili da su onog trenutka kad su uzeli daljinski u ruke, postali dio mase sa kojom će nadalje neko upravljati. Putem daljinskog.
Rijaliti = realnost.
Šou = ne znam više šta je šou.
Biznis? Sve je to biznis. Orvelovski adaptiran za ovo vrijeme u službi politike.
KutakNet