Evo kako odsutnost ili ravnodušnost oca utiče na devojčice i dečake

Mnoga deca odrastaju pored oca, koji je samo fizički prisutan u domu, odnosno tamo samo prespava – ali je povučen, ravnodušan, bezosećajan, odbojan, provodi malo vremena sa svojom decom.

To je kao da decu dovedete u poslastičarnicu, ali im ne dajete priliku da se oslade kolačima koje gledaju pred sobom.

U članku pod naslovom Why Are Fathers Failures? ("Zašto su očevi neuspešni?") dr Pol Pipenou (Paul Popenoe), bivši direktor Američkog instituta za odnose u porodici, daje još jaču izjavu: "Zamisao da deca mogu uspešno opstati u svetu oba pola, snabdeveni obrascima ponašanja od pripadnika samo jednog pola, veoma je štetna. Od dečijeg uzrasta pa nadalje neophodno je imati obrasce ponašanja oba pola."

U tehnološki razvijenim zemljama broj dece, koja žive samo s jednim roditeljem 1960. godine bio je jedno od deset, a već 1978. približno jedno od pet. Danas je situacija još mnogo teža, i očekuje se dalje smanjivanje te proporcije.

 

Ovakve statistike su uznemirujuće. Još milioni dece neće odrastati pod uravnoteženim utecajem i muškog i ženskog roditelja. Tu će decu emocionalni problemi i ožiljci pratiti u ličnom životu, braku i u roditeljskim dužnostima.

Odsutnost oca utiče na dečake

Period uzrastanja, od puberteta do zrelosti, je svakako period u kome je uticaj roditelja istog pola značajniji. U našoj kulturi u tom periodu devojke obično imaju bliži odnos sa svojim uzorom ženske uloge (majkom), nego što dečaci imaju sa svojim uzorom muške uloge (ocem). Često je očeva ličnost teško dostupna ili potpuno uklonjena iz života sinova. Upravo zbog prisnijeg odnosa sa svojim roditeljem – uzorom ženske uloge, devojke obično izgrade zdraviju sliku o sebi. Kada bih imao moć da izmenim neku društvenu pojavu, bilo bi to ispravljanje problema odstutnog, ravnodušnog ili neuključenog oca. Ni jedna druga teškoća, onako kako ja to vidim, nije uticala na naše društvo više od te.

Dr Harold M. Vot (Harlod M. Voth), psihijatar i psihoanalitičar na Menninger Foundation (Topeka – Kanzas, SAD), u svojoj knjizi The Castrated Family ("Uškopljena porodica") napisao je sledeće:

"Praktično svaki pacijent koga sam lečio ili čije sam lečenje nadgledao ili proučavao u raznim istraživanjima, imao je porodično ustrojstvo, koje odstupa od uobičajenog. Najčešći je obrazac: porodica u kojoj je majka bila nadmoćni ili nasrtljivi roditelj, a otac ravnodušni slabić. Neki od očeva bili su nasrtljivi i sigurni na svojim radnim mestima, ali stidljivi i slabi u odnosu sa svojim suprugama. Zapravo u tim brakovima žene su 'nosile pantalone'."

Drugi obrazac bila je slaba majka, koja se priljubljuje uz svoju decu, i grubi otac, nesposoban da iskusi bliskost sa svojom ženom i decom. Iako izgleda da je takav otac glava porodice, u stvari najviše odgovornosti pada na leđa žene, osim možda u periodima, kada je očeva prisutnost praćena provalama gneva. Neke su žene prisiljene da ispunjavaju ulogu majke i oca, što nije dobro ni za nju ni za decu.

Roditelji su u nekim slučajevima neprijateljski raspoloženi, prezabrinuti, ponašaju se odbojno ili posednički i tek sporadično ispunjavaju svoje odgovornosti. Neke porodice nemaju nikakav izgrađen sistem vrednosti. Svi ti uslovi unutar porodice utiču na razvoj detetove ličnosti.

Očevi i majke su za dete najuticajnije ličnosti. Ako se oni međusobno vole i sarađuju, ako imaju jasno određene uloge, deca će se zdravo i skladno razvijati. Kada je taj obrazac narušen na bilo koji način, deca doživljavaju razne emotivne poremećaje.

otac-i-sin-pixabay 770

Industrijska revolucija i očinstvo

Čini se da su teškoće počele sa industrijskom revolucijom i urbanizacijom društva. Dokle god smo imali pretežno agrarno, seosko društvo, lik oca je bio važan i pokretački činilac života u domovima i u razvoju dece. Kad je njegov posao bio smešten oko kuće, dolazilo je do češćeg kontakta s decom, naročito kada su ona radila uz njega. Nije bilo razonoda kao što je televizija, što je značilo da su večeri bile više porodično usmerene i deca su imala više prilika da budu s ocem.

Danas su očevi obično zaposleni izvan kuće pa deca retko imaju priliku da vide njihovo radno mesto. Često i ne znaju šta je otac po zanimanju i gde radi. Susreću ga za vreme doručka ili večere, a ponekad ni tad. Mnogi očevi rade i prekovremeno, pa su neprestano iznureni. Za svoju decu oni kao da ne postoje. Prema nekim istraživanjima, prosečan američki otac provedi manje od šest minuta nedeljno u kvalitetnoj i uticajnoj komunikaciji sa detetom. U većini slučajeva sve se uglavnom svodi na retku i površnu komunikaciju.

Odsutnost oca utiče na devojčice

Od treće godine do puberteta je period uzrastanja, kada je značajniji uticaj roditelja suprotnog pola. Kada devojčica u predškolsko doba i nižim razredima osnovne škole, nema prisan odnos sa svojim ocem, topao, pun ljubavi i naklonosti, može postati žena s temeljnim nepoverenjem u muškarce usađenim u njenu ličnost. Možda neće ni biti svesna da uzrok takvog nepoverenja – u odnosu prema drugim muškarcima u njenom životu, ima svoje korene u njenom odnosu sa ocem.

Sledeća teškoća, koja se kod žena može pojaviti je: neprijateljstvo prema muškarcima. Ponovo, ona ima svoje korene u dubokoj ogorčenosti na svog oca, jer nije ispunio njene težnje kao devojčice. To neprijateljstvo može biti nesvesno.

Treća je teškoća preterana težnja za naklonošću i pažnjom muškaraca. Nedostatak toplog, emotivnog odnosa sa ocem za vreme perioda uticaja roditelja suprotnog pola, može doprineti da žena ima nezasitu žudnju da bude prihvaćena i da prima naklonost od muškaraca. Takve žene često imaju bračne i seksualne teškoće, koje ne mogu razumeti ili ne mogu nadzirati. Čest je bračni problem da se žena emocionalno odnosi prema svome mužu kao da joj je otac. U svakom braku dolazi do pojave delimičnog prenošenja emocija na supružnika; onih i onakvih emocija, koje su prvobitno bile namenjene roditelju suprotnog pola. Ovo predstavlja naročitu teškoću, kada žena potiče iz porodice u kojoj je uticaj oca bio nedelotvoran. Ona je sklona da se emocionalno odnosi prema svome mužu kao da joj je tata, težeći da muž ispuni njene emocionalne težnje, koje otac nikada nije ispunio. Čest je slučaj da osećaju privlačnost prema muškarcima dosta starijim od njih.

 

Ovaj transfer emocija može posebno ugroziti seksualni vid braka. Stručnjaci nas informišu da neke žene kažu - kako imaju odbojnost prema seksualnom odnosu sa mužem, takvu, kao da im se njihov otac seksualno približava. S obrzirom na to, da nisu bile ispunjene njihove težnje za neerotskom očinskom naklonošću, one nesvesno uzvraćaju na muževljevu telesnu naklonost, onako kako bi se ponele, kada bi očeva naklonost i pažnja odjednom prešli u predigru polnog odnosa.

Nadalje, kako nas informišu stručnjaci u ovoj oblasti, neke od tih žena, pre braka, bile su promiskuitetne u nastojanjima da ispune svoje težnje za naklonošću suprotnog pola. Pre braka, lišene osećanja potpune odgovornosti za obaveze, koje nameće zajednički život, njihove žudnje za naklonošću i pažnjom izazivaju njihovo slobodno seksualno ponašanje Posle ulaska u bračne vode, nepoverenje i neprijateljstvo usmereno prema ocu, sputava njihovu slobodu.

Žene izrazito promiskuitetnog ponašanja priznaju da njihovo ponašanje nije takvo zbog samog seksualnog čina, nego zbog gladi za naklonošću. Mnoge kažu kako su predavale svoje telo samo da bi stekle naklonost za kojom su žudele.

Prema tome, neispunjene potrebe za očevom naklonošću iz detinjstva, koreni su uzroka promiskuitetnog ponašanja mnogih mladih žena danas. Obično devojke, koje su iskusile zdrav, prisan odnos sa svojim ocem u okruženju doma, kasnije imaju zdraviju sliku o sebi i sposobnije su da izbegnu zamke promiskuitetnosti.

Posledice za muškarce

Nedostatak toplog odnosa punog ljubavi i naklonosti na sličan način ima veliki uticaj na život dečaka. Uticaj se najviše zapaža u ono vreme rasta i razvoja, kada je neophodan upliv roditelja istog pola, počevši od puberteta, u kome je dačacima najpotrebniji muški lik autorita, kao uzor polne uloge u budućem životu.

Dečak, koji sa ocem nema pravilan i delotvoran odnos odrasta sa nerazvijenim i lošim osećajem muževnosti. Nema poverenja u sebe kao muškarca, teško mu je da shvati: kako biti "muško".

 

Većina muškaraca, retko ili nikada ne dopuste, da drugi spoznaju ovu vrstu nesigurnosti u njihovom životu. Mnogi od njih neprestano nose masku samopouzdanja.

Dokazivanje muževnosti

Posledica nedostatka muževnosti, čini muškarce nesigurnim, a često ih nagoni da sebi i celom svetu dokazuju kako su stvarno muškarci. Na stotine načina oni pokušavaju da sebe i druge uvere da su muževni. Osetljivi su na "mačo" mitove, koji prožimaju naše društvo: pravi muškarci su grubi, bezosećajni, usmereni na svoj nastup, uvek samokontrolisani. Odrasli momci ne plaču! To je njihov moto!

Tako se muškarci, da bi dostigli "mačo" izmišljotine, naprežu – više nego žene – u borbi za statusne simbole, titule i stepene obrazovanja. Trse se da dokažu svoju muževnost postignutim uspesima, naročito na materijalnom području. Razmišljaju ovako: ako ja zarađujem više novca nego drugi muškarci, sigurno sam "bolje muško" nego oni. Takmičenje svako sa svakim, takođe služi za dokazivanje muževnosti: ako ja pobedim tebe, bilo u šahu ili fudbalu, očigledno je: pobednik je"bolji muškarac". Za mnoge dečake takmičenja su vrlo značajna pojava. Neki muškarci koriste seksualna osvajanja da bi pokazali "muško junaštvo". Nekoliko decenija u našem društvu bio je slavljen "Džems Bond tip"; izrazito uspešan u zavođenju nasilnim zapletima.

Poslednjih godina, ipak, možemo da u nekim sredinama zapazimo pozitivan trend: muževnim muškarcem se smatra onaj, koji je čvrst i principijelan, ali pažljiv, obziran, nežan i pun poštovanja. Neki muževi i očevi žele da imaju takve osobine. Ova promena pružila bi nadu za veliki broj muške dece, koja danas odrastaju. Da bi bili što uspešniji u razvijanju prave muževnosti, mnogi muškarci treba da razumeju i prevaziđu posledice nedostatka roditelja u sopstvenom detinjstvu.

otac-i-cerka

Neprijateljstvo i strah od žena

Sledeća poteškoća, koju često primećujemo kod muškaraca iz porodica bez oca je: neprijateljstvo prema ženama. Majka (ili osoba koja je zamenjuje), nastoji da nadoknadi nedostatak oca ili njegovu ravnodušnost. Dečaci sa deset ili jedanaest godina, umesto majčinog vaspitavanja i pažnje, spremni su za više muškog upliva. Dešava se da, što majka više nastoji da nadoknadi nedostatak očeve pažnje, to dečak u sebi sve više izgrađuje neprijateljstvo i gorčinu (iako su majčine namere dobre).S druge strane, često, zbog dečakovog divljenja i poštovanja prema majci, on prema njoj razvija dvostruka osećanja, odbijajući da prizna svoj neprijateljski, ogorčen stav, prema toj istoj majci. On nikada ne bi hteo da je povredi, ali želi da pobegne od njene pažnje, emocionalno i fizički. Kada dečak odraste, ovaj dečački bes prema majci (kao i neprijatestvo i gorčina devojčica prema ocu), često se odražava u njegovom odnosu prema drugim ženama. Pojavljuje se strah od nadmoćnosti bilo koje žene u njegovom životu kada je već odrasla osoba. Takav se muškarac "zavetuje" da "neće nikada dopustiti bilo kojoj ženi da njime upravlja". Ovakav stav često nije svesno osećanje, ali pokazuje se u izbegavanju bliskosti, prisnosti sa ženom. Za takvog muškarca je erotska bliskost jedina u kojoj se oseća sigurnim od vlastitog straha da žena bude nadmoćna. Kao suprug on postaje popustiljiv i ćutljiv ili ljutit i udaljen. Možda će neprestano započinjati telesni kontakt da bi bio "jača strana" u bračnom odnosu. Ovakva ponašanja imaju vrlo štetne posledice po brak, veće, no što su mnogi u stanju da shvate.

Česte su i neke druge posledice odrastanja bez oca. Mnogi se muškarci odnose prema svojim suprugama kao prema mami, a oni sami ponašaju se kao da su sinovi tinejdžeri. Neke žene kažu da su im muževi poput još jednog deteta, da čak izbegavaju da razgovaraju o porodičnim odgovornostima. Ženina traženja i podsećanja im izgledaju poput maminih, pa se on prema njima odnosi na isti, otuđen način, kao kad je bio tinejdžer.

Teškoće u muškim prijateljstvima

Još jedna poteškoća koju nalazimo kod muškaraca odraslih bez oca, je istovremena potreba i strah od sklapanja dubokih odnosa sa muškarcima. Odnos otac-sin bi trebalo da bude uvežbavanje i poučavanje o prisnijim odnosima među muškarcima. Ako nikada ne iskuse takav odnos u porodici u kojoj su odrasli, muškarci kasnije ne mogu da ih razviju. Takođe može da se pojavi strah da bi takav odnos naslućivao homoseksualnost. Savremena istraživanja pokazuju da u našem društvu većina muškaraca nema pravog prijatelja s kojim bi mogli podeliti životno iskustvo na prisan način. Herb Goldberg (Herb Goldberg) u knjizi The Hazards of Being Male("Rizici muževnosti") piše o izgubljenoj sposobnosti za pravo drugarstvo među muškarcima. Posle iscrpljenih diskusija o zajedničkim temama, kao što su sport, vreme, rast cena, politički događaji i slično, muškarci više namaju šta da kažu jedan drugome. Sledeći problem, tesno povezan sa ovim je: homoseksualizam kod muškaraca, koji je u evidentno većem porastu nego lezbejstvo. Potreba za odnosom sa nekim ko će zameniti očev lik, uz neprijateljstvo prema ženama i uz strah od njih, muškarce čini još prijemčivijim za homoseksualnost. Težnja za bliskoću sa očevim likom, povezuje se sa seksualnim i emotivnim potrebama, koje neki mladići tada nastoje da ispune u homoseksualnim odnosima.

 

Neki terapeuti, kao Arthur Janov, pisac knjige The Primal Scream ("Primalni krik"), veruju da je zapravo cilj homoseksualnosti – heteroseksualnost. Muškarac ostvarenje neispunjenih potreba u detinjstu traži u homoseksualnom odnosu, da bi tako mogao sazreti za heteroseksualan odnos. Isto se odnosi i na lezbejke, kojima je u detinjstvu nedostajao nežan odnos sa majkom.

Krug se zatvara

Mnogi današnji muškarci su do nekog stepena zahvaćeni ovakvim teškoćama zbog ravnodušnog, popustljivog ili neprisutnog oca. To je u našem društvu stvorilo duboko ukorenjen ciklus: nadmoćne žene sklapaju brak s ravnodušnim i slabim muškarcima, a njihova deca postaju nadmoćne žene i neizgrađeni muškarci. Zatim se opet tako nastavlja. Svaki naraštaj ulazi u sve veće teškoće, uz sve razornije posledice. Danas je opšte rasprostranjena bolest loše ili nazdrave slike o sebi i kod muškaraca i kod žena, koja svoje korene vuče iz lošeg ili nikakvog uspeha roditelja u vaspitavanju dece u roditeljskom domu.

Ovo tumačenje psihijatar sa Harvarda Arman M. Nikoli (Armand M. Nicoli) rezimira sledećim rečima:

"Ako neki činilac utiče na razvoj i emotivnu uravnoteženost pojedinca, onda je to kvalitet odnosa, koji su on ili ona iskusili u detinjstvu sa oba roditelja. Važi i suprotno: ako ljudi, koji pate od emotivne bolesti imaju neko zajedničko iskustvo, onda je to nedostatak roditelja bilo zbog smrti, razvoda, preokupiranosti poslom ili iz nekog drugog razloga."

Rasprava u ovom tekstu bila je usretsređena na posledice nedostatka oca. Ali, nedostatak majke postaje u našem društvu takođe sve veći, otkad se i majke zapošljavaju sa punim radnim vremenom izvan kuće. To takođe može imati razorne posledice. Nekada su porodice mogle da imaju pomoć dedova i baka, tetaka i stričeva, koji su na sebe preuzimali udeo u vaspitavanju dece. Danas, tek mali broj dece ima podršku i sigurnost šireg kruga porodice.

Na početku XXI veka u našem društvu sve je veći broj pojedinaca koji nisu imali zdrave uslove za razvoj u okviru porodice. Sve je veći broj porodica sa jednim roditeljem i porodica sa oba zaposlena roditelja, a sve više dece odgajano je bez imalo pravilnog uticaja roditelja oba pola. Ožiljci takvih nedostataka biće duboko usečeni u sliku o sebi, koju će formirati pripadnici budućih naraštaja.

Iz knjige: Džoš Mekdauel (Josh McDowell), Slika o sebi

 

(Izvor: atma.hrznakoviporedputa.com)

Share this article