PUNO mi puta kroz glavu prođe ona misao koja je i sve vas mama jednom utješila - one šize, plač i frustracije kada dođete kući i vaše dijete - ono dijete koje se do tada satima na miru igralo i bilo relativno "normalno" popizdi čim mama bane na vrata. I to popizdi do te mjere da se zaista pitati je li bilo bolje da uopće niste ni došle.
Ali ne, već su nam otvorili oči da su djeci njihove mame kante za njihove frustracije, a mom je djetetu jučer trebala ne kanta, već kontejner. I kada je kontejner konačno došao dijete nije imalo druge solucije nego ga napuniti svojim frustracijama do kraja. Do vrha. Ali srećom, mama zna, dijete se samo željelo riješiti svojih frustracija. Dijete je samo željelo ispričati mami sve i pronaći tu utjehu koja mu treba.
Nakon još jedne u nizu crijevne viroze, nakon nekoliko kontingenata promijenjene posteljine i izribanih podova i nekoliko dana životarenja na dvopekima i štapićima, mojem je djetetu doslovno bilo svega dosta. I kao šlag na njegovoj torti mama koju je toliko čekao da joj ispriča baš sve, nije došla, a mrak je već odavno pao.
Da nisam ranije znala da je to uobičajen način kojim se trogodišnjak suočava sa svojim mini demonima i tako traži željenu utjehu, ja bih jučer možda istog časa zaista izašla van ili bih poludjela zajedno s njim, ali znala sam i znam za ubuduće - šiza koju djeca ispoljavaju u prisustvu svojih majki nisu zlonamjerne šize - to je samo njihov način da nam kažu koliko nas trebaju.
A moje je dijete jučer trebalo svoju mamu - da mu napravi sendvič koji ne smije jesti, da mu bude rame za plakanje za sve što ga je frustriralo, da izbaci sve svoje emocije koje su ga gušile iz minute u minutu sve više i više sve dok mama konačno nije došla.
Dakle, situacija koja me dočekala iz nekog bi stranjskog kuta podsjetila na egzorcizam.
Vrištanje bez reda i motiva, ljutnja na sve i svašta i već na prvi pogled znala sam da ga muči nešto što još ni sam ne može pojmiti. I mic po mic, korak po korak, suza za suzom, konačno smo došli do izvora njegovih frustracija. I glad koja ga je morila, i brat koji nije s njim želio slagati legiće i tata koji je mislio da je baš sve u redu, sve je to zaposjelo dijete koje je pritom šutjelo, gledalo vani sve veći mrak i zabrinuto čekalo svoju mamu.
Ako sam ikada proklela to pomicanje sata bilo je to jučer jer je u mom djetetu taj sat kasnije stvorilo paniku koju više nije mogao kontrolirati i kada je mama konačno došla sve je izišlo na vidjelo.
Srećom pa znam da djeca svoje frustracije u blizini svojih majki rješavaju baš tako, glasno i strasno, baš kao da istresaju svoje smeće u jedinu kanticu u koje ono stane, u svoju mamu. Srećom pa znam i baš zbog toga što sada znam, mogla sam mirno pričekati da istresanje prestane i da ga na koncu njegove šize samo čvrsto, utješno zagrlim.
"Mama je stigla. Mama će uvijek tebi doći. Daj mi da ti sada dam pusu u tu tvoju suzu". I odjednom je sve, baš sve u redu.
(Izvor: Index.hr/ Maša Pešut Kukina)