Profesor Milica Novković: Dovedite lenjo i pohlepno dete u red! Ne dresirajte decu, da oni ne bi dresirali vas!

Profesor Milica Novković zastupa izvorno vaspitanje koje ne koristi ni kaznu, ni nagradu, ni prezaštićivanje, ni verbalizam i zna da detetu ne smemo prerano ponuditi čuda tehnologije.

Za  Stil priča o posesivnim mamama, o lenjoj i pohlepnoj deci, a pitali smo je:

Kako da se promene one mame koje previše kontrolišu život svoje dece?

Prvo bih odgovorila na drugi deo pitanja: "Koje mame previse i najviše kontrolišu svoju decu"?

Savremene mame "plišane" svesti (one koje podržavaju nagrađivanje dece i oduzimanje nagrade, prezaštićivanje dece od rada, reda, učenja, koje su u verbalizmu, i one koje se ne libe da svome detetu vrlo rano dozvole sedenje pred ekranima svih vrsta), su najsnažni kontrolori svoje dece. Zašto, pitate se.

Zato što u rukama imaju moćne alatke za kontrolu svega što one smatraju da treba kontrolisati. Imaju u rukama "šargarepu", kojom izvornu svest deteta menjaju u interesnu i put kontroli deteta je otvoren.

 

A šta to majke kontrolišu i kako sve počinje? Sve kreće od bebe tako što majke počinju da kontrolišu nagon gladi deteta, baš ono što se ne sme kontrolisati jer dete zna kada je gladno. Tu na toj tački padaju mame na ispitu i svi dalji problemi kreću odatle. Beba tačno zna kada je gladna i koliko joj mleka treba.

Ali kada beba plače, a majka ne zna zašto, onda joj neprestano daje dojku ili ekran, šaljući joj poruku: "Kada god plačeš dobićeš dojku ili "bejbi program"". Dete polako gubi vezu sa nagonom gladi jer ne zna da li su dojka ili ekran tu zato što je gladno ili zato što treba da ćuti i bude mirno.

Prva kontrola dojkom i ekranom, tač telefonom temelj je svih daljih kontrola.

Još veći problem nastaje kada beba prelazi na čvrstu hranu. Kada beba odbije hranu majka umesto da shvati da je njeno da nudi, bebino da odbije ili prihvati, mama se odmah maši za jedan od vaspitnih modela, najčešće se maši za tu opasnu "šargarepu", danas zvanu tač telefon - treći roditelj.

Dete jede samo kada majka obeća da će nešto dobiti (telefon, slatkiš, crtać, novu igračku i sl). Dete tada jede i kada nije gladno, skuplja igračke i kada mu se ne skupljaju, ide na spavanje kada mu se ne spava, sprema se u vrtić iako nema trunke radosti, docnije uči iako mrzi učenje.

Mamina kontrola šargarepom je moćna, jer dete ipak ispunjava ono što majka traži jer su šargarepa i ekran još u njenoj vlasti.

Mamina kontrola polako slabi

Mama brzo uviđa sve opake posledice kontrole šargarepom i ekranom. Dete postaje pohlepno, agresivno, zavisno, lenjo, tvrdoglavo, histerično i mamina kontrola postaje sve slabija. Dete počinje da kontroliše majku govoreći: "Ako ti misliš da ti ja....", reći će joj i petogodišnjak: "Onda neću glupe igračke, već hoću pametni telefon".

Negde oko dvanaeste godine mamina kontrola gotovo da gubi moć jer vršnjaci sada kontrolišu njeno dete. Kako? Opet uslovljavanjem: "Ako misliš da se s nama družiš, da te ne odbacimo i ne tučemo mora da budeš po meri društva, da ne učiš, da si drzak prema porodici, da praviš problem, da imaš najbolji telefon, najbolje patike, da si s nama umrežen kada igramo igrice, da nisi štreber".

 

Kontroli vršnjačkoj nema kraja. Kada majke shvate da je moć njihove kontrole postala ne-moć rado bi pristale da odbace kontrolu, ali tu je sada društvo koje neprestano opominje da roditelj mora kontrolisati svoje dete u svakom trenutku tako što mora znati kakav je u školi, šta ima za domaći, da li beži sa časova, gde je, s kim je, šta gleda i koliko je pred ekranima, da li ga je neko zloupotrebio na internetu, da li krade, da li laže.

Baš u tom trenutku, kada bi mnoge majke odustale društvo nudi elektronske dnevnike i majka tada u svakom trenutku zna uspeh i ponašanje svoga deteta u školi, društvo nudi aplikaciju kojom majka prati svoje dete u stopu. Majka koja je donedavno imala snažnu kontrolu nad detetom pa je izgubila sada stiče iluziju da joj se moć vratila. Da li će majka ovakvom kontrolom vratiti dete učenju, dobrom ponašanju, zdravlju to će samo majke kontrolori uskoro znati.

Ja u ove bajke ne verujem. Jedno je jasno da ovim tehnološkim igrarijama ne dobija mnogo ni dete, ni majka, ni društvo. Prvo je majka kontrolisala dete, onda je dete kontrolisalo majku, onda su vršnjaci kontrolisali dete, sada društvo kontroliše sve njih skupa. A uskoro će svi kontrolisani, kontrolisati društvo tako što će i deca i mame odlaziti u depresiju u bolesti, u suicide.

Ne kontrola već zdrave granice

Svaka mama koja u ovom trenutku čita ovaj tekst, ukoliko shvati dokle je i sebe i dete dovela kontrolom, verovatno će poželeti da ukine kontrolu štapom i šargarepom i uvede postavljanje zdravih granica svome detetu. U tome može uspeti ako hrabro ukine uzroke koji su doveli do pogubnih posledica kontrole.

Uzroci su: Nagrađivanje, kao ucenjivanje deteta, neprestano kažnjavanje, prezaštićivanje deteta od rada, reda učenja, verbalizam, kao prazne reči i za početak majka mora da shvati da nisu problem ni telefon, ni kompjuter, ni internet, ni televizija. Problem su sadržaji koje dete bira. Plišani um deteta konzumira najgore sadržaje jer su njemu slični. Ukidanjem uzroka dete se polako vraća svome izvoru na kojem su ljubav i dobrota deteta, a ne interes i strah. Tada razuslovljeni um polako ulazi u poslušanje i prosto traži zdrave granice, jer su mu one potrebne u ovom opasnom svetu koji smo stvorili kontrolama, strahom ili interesom. Celokupno znanje kako Izvorno vaspitanje pretočiti u praksu nudi vam se u knjizi "Porodični bukvar".

 

Koliko slobode mama mora da da detetu?

Šta savremene mame, koje vaspitavaju šargarepom i štapom podrazumevaju pod slobodom, to je težište ovog pitanja? Ako bi pitali savremenu mamu šta je za nju sloboda, koju treba da da svome detetu verovatno bi smo dobili odgovor koji bi sadržao njenu dilemu: "Da li da mu dopustim da ostavlja igračke po celoj kući i još mi ne dozvoljava da ih pokupim, da li da mu dozvolim da me udara, vređa, da me maltretira zahtevajući da se ponašam ili uradim baš to što on traži, da li danas da ne ide u školu, jer je noćas igrao igrice do zore ili nije spreman za kontrolni, ili nije naučio lekciju, da li da ga pustim da bude napolju do kasno, kao njegovi vršnjaci iako je tek peti razred, da li da mu dozvolim da ide u igraonice, da se druži sa dečacima, devojčicama, a meni se ta deca baš ne dopadaju, da li da gleda najgore sadržaje na netu, da ima slobodu da sate provodi na ulici, u vožnji biciklom, ili u skitnji a za dva meseca polaže malu maturu ili ima nekoliko jedinica?"

Dalje ređajte sami. Najverovatnije da nikada mame neće biti u dilemi pitajući se: Koliku slobodu treba da dam detetu da bi bilo dobro, poslušno, vredno, kulturno, darežljivo, nesebično, požrtvovano, umereno u jelu, u piću, to je sloboda u dobru i ona je bezgranična.

Za slobodu u zlu uvek se pitamo koliko je dati ili ograničiti. Vaspitavati štapom i šargarepom stvaramo dete koje se bori za slobodu kao anarhiju, a mame su tu, samo da daju ili ograniče željenu "slobodu" deteta. Kada mu date mali prst dete hoće celu šaku. Ako dete vaspitavate plišano onda ste zbilja vi taj "bog" koji daje detetu "slobodu".

Izvorno vaspitanje i sloboda

Ako stvari posmatrate iz ugla Izvornog vaspitanja onda znate da je Bog čoveku dao bezgraničnu slobodu u Dobru. Izvorno vaspitanje ne dresira i ne krivi izvorno biće deteta ni štapom ni šargarepom. Takvo dete neće biti pohlepno, lenjo, nasilno, tvrdoglavo, neće biti zavisno od najgorih virtuelnih sadržaja, pa je logično da će se opredeljivati za slobodu u Dobru.

Tema na koju treba da dam odgovor je: "Koliko slobode mora mama da da detetu"? Sloboda se ne daje ako detetu niste uslovili um ni negativno ni pozitivno. Dete izvorne svesti kako raste polako osvaja sam slobodu u Dobru.

No, ako govorimo o trenutku u kojem živimo kada smo sve pojmove i sve vrednosti pobrkali onda naučimo mame da onaj koji daje ili ne daju slobodu detetu, on ustvari i dalje kontroliše dete. A rekosmo koji je krajnji rezultat kontrole štapom i šargarepom.

 

Šta učiniti sa prvakom koji neće da uči, neće da sluša učiteljicu, mamu, tuče decu u školi, udara sestru i vas, preti vam da od sutra neće u školu, koji histeriše kada mu oduzmete tač telefon, koji neće da jede bez crtaća, neće da legne do ponoći, neće da ustane ujutru dok se sa njim ne igrate u krevetu, neće i samo neće?

Mama mora znati da se ovo dete izborilo za slobodu u zlu. Mora znati da su uzroci ovakve "slobode" štap, šargarepa, prezaštićivanje, verbalizam i prerano stavljanje deteta pred ekran. Ako znate uzroke ukinite ih u dogovoru sa detetom. Postavite nova pravila, dete će ih u početku poštovati ili kršiti, prateći da li ste vi doneli ozbiljnu odluku da se menjate i odbacite sve plišane vaspitne modele. Polako ćete dete uvoditi u radostan rad na bazi dobrovoljnosti, pa time i u red.

Dete će polako ali sigurno skupa sa vama krenuti put Izvora na kojem su ljubav, dobrota i sloboda. Sloboda? Znate li od čega će vaše dete biti slobodno?

Slobodno od pohlepe, agresije, autoagresije, lenjosti, tvrdoglavosti, a takvom slobodnom detetu neće mame davati slobodu. Roditelj će budno pratiti svoje dete i uvek će znati kada detetu postaviti zdrave granice. Zdravim granicama roditelj ne ukida slobodu detetu. Dete nema iskustvo koje ima roditelj o savremenom životu u kojem nas vreba bezbroj opasnosti i zato su granice preko potrebne. Dete izvorne svesti će voleti i slušati svoga roditelja i biti mu zahvalno što mu postavlja granice, uvek i jedino bez štapa i bez šargarepe.

Gde je granica između "to radim za njegovo/njeno dobro" i posesivnosti?

"Radim za njegovo/njeno dobro" iz ugla savremenog vaspitanja ovako bi izgledalo: Bijem ga da zapamti da ovu grešku ne bi ponovio i to je sve za njegovo dobro. Kontrolišem ga šargarepom opet za njegovo dobro, jer ako ga potkupljujem bar će naterati sebe da radi, uči, bude kulturan i da sutra grize "biznis".

Prezaštićujem ga od rada da se ne muči, da uživa u životu dok je mali, naradiće se kada poraste. Objašnjavam mu po sto puta svakog dana da mora da uči, da mora da spremi svoju sobu, da mora da pere ruke pre svakog jela i sve za njegovo dobro u nadi da će bar nešto usvojiti iz moje priče i sutra primeniti u svom životu.

Mnogi roditelji danas u naletu priča o značaju tehnološkog razvoja daju detetu prerano tehnologiju u ruke, smatrajući da je to za dobro samog deteta jer će se brzo uklopiti u tehnološko društvo i biti potpuno u trendu.

Nažalost, sve to "za njegovo dobro" ubrzaće razvoj pohlepe, nasilja, lenjosti, tvrdoglavosti u tom detetu. Prerani susret deteta sa tehnologijom stvara zavisnika od najgorih sadržaja, neznalicu, imitatora, koji samo igra igrice i koristi tehnologiju u najprizemnije svrhe.

Sve što smo radili na plišani način "za dobro deteta" je ustvari oblik posesivnosti ili konkretnije to je način kontrole deteta svuda i na svakom mestu. Roditelj ima iluziju kontrole i posesivnosti jer deca vrlo brzo shvate da ništa nismo radili za njihovo dobro i tada počinju sukobi u porodici.

Dete je prvo postalo zavisno od vašeg "dobročinjenja" i kada pokušate da mu ukinete tu vrstu činjenja učiniće sve da vam to ne dozvoli. On sada kontroliše i poseduje vas, jer neće ništa da uradi bez vašeg "dobročinjenja".

Vrlo brzo dete poraste i otima se vašoj kontroli, vašoj posesivnosti, vašem činjenju za njegovo "dobro". Sada traži moćnije "dobročinitelje".

Roditelj tada gubi onu staru njemu dobro poznatu "prijatnu" moć, moć posesivnosti nad detetom. Dete će hrliti u zagrljaj droge, alkohola, kriminala, prostitucije, moćnim sredstvima i pojavama koje će ga posedovati u potpunosti, a roditelju ostaje da se pita gde je pogrešio.

Znam da se ljutite na mene što vas suočavam sa posledicama plišanog vaspitanja. Verujte one se ne događaju samo drugima, mogu se dogoditi i vama. I zato učinite vrhunsko dobro za svoje dete: Nikada ga ne uslovljavajte, ni pozitivno ni negativno. Stvarajte uslove u kojima će se dete samospoznati, uslove u kojima će samoostavriti svoj predivan potencijal, svoje zdrave potrebe i svoje talente. Ne zaboravite, sve to bez štapa i bez šargarepe. Probajte i videćete da je moguće.

Kako pobediti sebe i pustiti dete da napravi grešku kako bi se "opametilo"?

Jedan od principa Izvornog vaspitanja glasi: "Greška, koju načini dete i nije greška, to je iskustvo na kojem dete uči, raste, odrasta".

Tradicionalna porodica je postavljala jasna pravila pred dete i nije praštala grešku i kršenje pravila. Koristila je štap da dete ispravi i nikada ne ponovi tu grešku, niti prekrši dato pravilo. Dete možda nije ponavljalo tu grešku iz straha, ali je zato pravilo niz drugih grešaka i kršilo pravila van domašaja oka i štapa roditelja.

Moderna plišana porodica ne postavlja unapred gotovo nikakva pravila pred dete, ali zato stvara jako dobre uslove, koristeći "šargarepu" da dete neprestano pravi greške, a da ih nije ni svesno.

Ako je pohlepan zbog potkupljivanja udaraće vas i vrištati dok mu ne kupite igračku, ako je lenj zbog prezaštićivanja činiće niz grešaka u toku dana, neće učiti pa će dobijati slabe ocene, pa će bežati iz škole da ne dobije nove slabe ocene, pa će se uhvatiti u kolo sa lošim društvom iz čega će proisteći sijaset novih grešaka.

Roditelj neprestano pokušava da ispravi greške deteta kontrolom štapom ili šargarepom. Kada se premori, u jednom trenutku se okuraži i poželi da pobedi sebe kao kontrolora. Vidi da ni kontrola štapom i šargarepom ne pomaže i da se greške deteta umnožavaju i sebi kaže: Možda je došlo vreme da ga pustim da pravi greške, da lupi glavom o zid i tako se "opameti".

Nažalost, u taj recept ne verujem, a ne veruje ni roditelj i zato se grčevito drži uloge kontrolora štapom i šargarepom sve dok se dete ne otme potpuno roditeljskoj kontroli. Ma u kojem uzrastu deteta kada vas zatekne strah od grešaka koje čini vaše dete uprkos svemu, zapamtite nije kasno da menjate prvo sebe. Odrecite se kazne i nagrade. Nadam se da ste se uverili na koju stramputicu su vas odveli i štap i šargarepa. Zaronite u Izvorno vaspitanje, ako imate snage i dovoljno ljubavi prema svom detetu.

Za Stil.kurir.rs pričala Milica Novković, autor “Porodičnog bukvara” I “Bitke ljubavi” , www.porodicnibukvar.org

Autor teksta: Vanja Milenković

(Izvor: stil.kurir.rs)

Share this article