Zbog jednog trenutka nepažnje SIN MI JE POGINUO: Molim vas obratite pažnju na ovu stvar kada su deca u blizini vode

Tog dana, moj sin je postao hrabriji nego inače. Bio je radoznao. Bio je samostalan. I u jednoj sekundi, naši životi su se promenili, a njegov okončao. Noa je trebalo da tih dana napuni dve godine, a rođendan nije dočekao.

Bio je to prvi dan naše selidbe. Majka mi je umrla tri meseca ranije, a mi smo se useljavali kod mog oca kako bismo mu pravili društvo, ali i uštedeli malo novca. Otišla sam do kuhinje na par minuta i ostavila otvorena vrata. Par koraka od mene je Noa gledao televiziju i grickao suvo grožđe. Moj suprug je zajedno sa mojim ocem majstorisao u garaži.

Zadnja vrata vodila su direktno u dvorište i bazen. Noa je bešumno otvorio vrata za koja sam bila ubeđena da nikada ne bi mogao fizički da otvori. Kada sam ušetala u dnevnu sobu videla sam da ga nema pred televizorom i pretpostavila želi da se igramo žmurki.

 

- Noa! Gde si? - pitala sam i dozivala, usput ga tražeći, uverena da se igramo. Ja sam pretraživala kuću, a moj suprug i otac tražili su ga u dvorištu. Par sekundi kasnije čula sam vrisak i pljusak vode. Moj suprug je skočio u bazen, a otac je pozvao Hitnu pomoć. Ja sam za to vreme ukočena i šokirana stajala u kuhinji. I dalje čujem glas svog oca koji se dere "U bazenu je! Dođavola! U bazenu je".

Nikada mi do tog trenutka nije bilo na kraj pameti da je potrebna dodatna opreznost kada na istom mestu imate i bazen i dete. Svekrva me je upozoravala na to, a ja sam odmahivala glavom i govorila da se podrazumeva da dete nikad neće biti u dvorištu bez nadzora. Moja svekrva živi na Floridi gde praktično svaka kuća ima bazen, i naslušala se priča o davljenju dece u njima. Ja sam, s druge strane, iz Nju Džerzija i nikada nisam imala pojma kakve sve opasnosti nosi bazen.

Tog dana sam potcenila Nou. Uvek je bio dobar i mio dečak, ništa više nemiran od prosečnog dvogodišnjaka. Zapravo, uglavnom je bio oprezniji od svojih vršnjaka. I baš tog jutra smo moj otac i ja pričali o tome koliko je Noa vezan za mene. Ovo govorim za sve majke koje ovo čitaju i misle u sebi da njihovo dete to niklad ne bi uradilo. I ja sam to mislila. Ni danas ne mogu da kažem sa sigurnošću da li su vrata dvorišta bila zaključana. Da sam imala malo više svesti o tome kolika opasnost vreba, sigurno bih nekoliko puta proverila da su zaključana, kao što sam uvek proveravala da li je fioka sa preparatima za čišćenje zatvorena i nedostupna za njega.

 

Istraživanja kažu da se najviše slučajeva davljenja u kućnim bazenima vezuju za decu između jedne i četiri godine. Istraživanja kažu i da je neophodno postaviti ogradu oko bazena, jer se time rizik od davljenja umanjuje za 83 odsto. Sve sam to saznala prekasno.

U mesecima nakon što sam izgubila sina, redovno sam išla u sinagogu. Godinu dana nakon tragedije, kantorka sinagoge me je zaustavila i rekla mi da je i ona planirala da ove godine napravi bazen u svom dvorištu. Iz gradske uprave su je obavestili da su propisi pooštreni i da sada oko bazena mora da se stavi zaštitna ograda. I to zbog slučaja mog sina. Milion emocija me je obuzelo kada sam to čula.

Sutradan smo se suprug i ja detaljnije pozabavili novim propisima. Noin slučaj je prezentovan gradskoj upravi bez našeg znanja, a predstavili su ga inicijalima, što je meni bilo jezivo. Zato sam kontaktirala komitet, poslala im Noinu sliku i zamolila da koriste njegovo puno ime i prezime. Sada postoji Noina uredba po kojoj je obavezno da svi kućni bazeni imaju zaštitnu ogradu. Osećala sam se kao da mi je sin ponovo živ, na neki tužan ali značajan način.

I dalje verovatno čitate ovo i mislite: "Ovo se meni nikad ne bi desilo. Ja na svoje dete motrim kao kobac. Moje dete ume da pliva. Nemamo bazen. Zna moje dete da ne sme da ide blizu bazena". Nakon tragedije, mnogo majki mi je drhtavim glasom ispričalo slučajeve kada su za dlaku spasile svoju decui iz bazena, ali i drugih mesta. Klinci se išunjaju iz kuće neopaženo, i to na načine koje ne možete ni da zamislite, i onda odu do bazena, do ulice, sapletu se niz stepenice i još mnogo stvari.

Gubitak deteta je nezamisliva tragedija i nezamislivo je teško pričati o tome. Najteže o tome pričaju upravo ljudi čija su deca živa i zdrava, jer to je najveći strah svakog roditelja. Ali ja znam da je mnogo života već spaseno zbog tragedije mog deteta. Molim vas, pazite na svoju decu. Pazite i na tuđu decu. Samo ne mislite da to nikada ne može da se desi vama.

(Izvor: zena.blic.rs / scarymommy.com)

Share this article