Jedne Nove godine, ne sećam se više koje, izađoh pred jutro na ulicu. Bilo je to u ono daleko vreme dok je još padao sneg i jelke bile prave, a ne plastične.
U opštini Alibunar na stubovima Doma kulture osvanuli su grafiti Bate Živojinovića i Dragana Nikolića. Na žalost, veoma brzo im se pridružio i Milorad Mandić Manda.
Pošto me nikad nisi voleo da bi me držao za ruku, il’ odveo na more u neku daleku luku, da me hraniš prstacima, da, za mene, ubereš morsku zvezdu...
Jedna od najlepših i najtragičnijih ljubavnih priča srpske književnosti vezana je za srpskog pesnika Lazara Lazu Kostića i mladu Jelenu – Lenku Dunđerski.
Tad moja vila preda me granu, lepše je ovaj ne vide vid; iz crnog mraka divna mi svanu, k'o pesma slavlja u zorin svit, svaku mi mahom zaleči ranu, al' težoj rani nastade brid: Šta ću od milja, od muke ljute, Santa Maria della Salute?
Volimo ga zbog toga što su njegova dela obavijena mitovima i misterijama, mogu se čitati iznova, i iznova.