Nesnalaženje i birokratska 'uštogljenost' državnog aparata na djelu - nadležne hrvatske institucije, kako nam je rečeno, koordiniraju aktivnosti i pokušavaju naći rješenje za NN pacijenta Psihijatrijske bolnice Rab, kojega su u toj ustanovi prozvali Perica Matas (kako ćemo ga zvati i mi u tekstu), a koji već desetljećima živi bez identiteta. Ali još ne uspijevaju.
A kao takav, on za državu praktički ne postoji, zbog čega su uskraćena osnovna prava tom muškarcu, za kojeg se procjenjuje da ima nešto više od 50 godina.
Pokušaji rješavanja statusa - neuspješni
Problem je, doduše, naslijeđen iz bivše države - radi se o slučaju koji je započeo još prije 36 godina, a proteklog su ga tjedna aktualizirala hrvatska 24 sata.
Ova NN muška osoba nepoznatog imena, adrese, datuma i mjesta rođenja u bolnici na Rabu se nalazi od 9. rujna 1980. godine.
Tamo je stigao iz splitske bolnice, gdje je došao dva tjedna prije iz tadašnje Prihvatne postaje Centra za socijalni rad (CZSS) Drniš, budući da je kao mladić u dobi, po procjenama, od 16 do 18 godina, pronađen kako luta na području Drniša.
S njim se nije mogao uspostaviti suvisao kontakt i slabo je artikuliranog govora, kaže ravnateljica bolnice Vesna Šendula-Jengić, pa se od njega nisu mogli dobiti podaci. Utvrđeni su i psihički problemi. Tadašnji SUP u Splitu krenuo je s poduzimanjem radnji za njegovu identifikaciju. No, nije pronađen nikakav trag.
'Utvrditi novi identitet'
"Od dolaska Perice u našu bolnicu na razne načine pokušali smo riješiti njegov status, ali su svi pokušaji ostali bezuspješni. Unatoč našim dugogodišnjim nastojanjima do danas mu nije utvrđen identitet. Višegodišnja prepiska između nas i nadležnog Centra za socijalnu skrb Drniš nije donijela nikakvih rezultata. Njihova je evidencija uništena za vrijeme Domovinskog rata, a budući da nisu imali nikakvih podataka o NN osobi, nisu ga mogli upisati u matične knjige, niti mu osigurati adekvatan smještaj", objašnjava socijalna radnica Helena Grubišić, koja godinama prati Pericu.
Kada bi od bolesnika na liječenju u bolnici, njihovih posjetitelja ili drugih osoba dobili kakvu neprovjerenu informaciju o Perici, obratili bi se matičnim uredima i policijskim postajama. No, sve pretpostavke o identitetu pokazale su se neistinitim.
"Bolnica mu je postala dom, a subolesnici i djelatnici bolnice jedini prijatelji. Higijenske potrepštine, odjeću i obuću za njegova deformirana stopala nabavljali smo od donacija ili donoseći od kuće. Puno je truda i vremena našeg osoblja i suosjećajnih pacijenata uloženo u brigu oko Perice ovih 36 godina".
Ravnateljica Vesna Šendula-Jengić smatra da nakon toliko vremena utvrđivanje njegovog stvarnog identiteta, što policija uglavnom radi, više nema puno smisla.
"Perici bi moguće trebalo utvrditi novi identitet jer bi se tako moglo poduzeti sve što je potrebno da mu se osigura adekvatan smještaj. Međutim, nadležni organi uvijek se ponovno i ponovno vraćaju na utvrđivanje njegovog pravog identiteta", kaže Šendula-Jengić.
U bolnici pozivaju nadležne da se riješi njegova situacija, a on će, kaže ravnateljica, do tada, kao i do sada, u bolnici imati sve što mu je potrebno - krov nad glavom, hranu, lijekove, ali i pažnju osoblja i pacijenata.
PRAVA TEK NAKON IDENTITETA
U Ministarstvu socijalne politike i mladih kažu da su se u više navrata obraćali Ministarstvu uprave, MUP-u, Ministarstvu zdravlja, bolnici i nadležnom centru za socijalnu skrb, nastojeći riješiti status kroz suradnju. No, adekvatna zaštita prava nije bila moguća bez utvrđivanja identiteta.
"CZSS je obilazio teren, pitao susjede, razgovarao s obiteljima za koje su postojale naznake da bi mogle imati neke rodbinske veze ili znati tko je NN, provjeravao u župnom uredu, obraćao se policiji, matičnom uredu, uredu državne uprave, drugim CZSS-ima, ne bi li riješili status NN-a i općenito terenskim radom pokušavao doći do saznanja o identitetu nađene osobe. Također, CZSS je imenovao posebnog skrbnika osobi NN radi određivanja imena i prezimena, upisa u matične knjige rođenih, vađenja osobnih dokumenata i reguliranja zdravstvenog osiguranja, koji nije razriješen dužnosti".
Kako navode, bez ikakvih saznanja o identitetu, centar za socijalnu skrb ni poseban skrbnik nisu mogli dalje postupati. "Nakon utvrđivanja identiteta, istome će se priznati prava iz sustava socijalne skrbi koja mu po zakonu pripadaju".
Policija: Provjere traju
"Svjesni smo toga da Perici već odavno nije mjesto u Psihijatrijskoj bolnici. Trebao bi biti u nekom od centara za rehabilitaciju ili u udomiteljskoj obitelji. U našoj bolnici se od 2001. godine provodi proces deinstitucionalizacije. Inicirali smo i pomogli u smještavanju stotina bolesnika u adekvatne ustanove, obitelji i potpomognuto stanovanje.To je uspješan i kvalitetan model zbrinjavanja dijela kroničnih bolesnika, ali zahtijeva sredstva i stručnjake koji daljnu skrb provode na terenu u domovima i obiteljima. Smatramo da bi i za Pericu bilo važno osigurati odgovarajući smještaj. To je proces koje se odvija stupnjevito da bi se izbjegla dodatna traumatizacija i spremni smo pomoći koliko možemo", ističe Šendula-Jengić.
Bolnica je, u skladu sa zaključcima sastanka u lipnju na kojem su bili i predstavnici Ministarstva zdravlja , Ministarstva socijalne politike i mladih te MUP-a, od nadležnog CZSS-a Drniš zatražila žurni smještaj te se obratila Ravnateljstvu policije radi utvrđivanja identiteta.
A u Ravnateljstvu policije kažu da provode mjere u tom cilju. "Sve provjere koje policija provodi još uvijek su traju. Također napominjemo da Ministarstvo unutarnjih poslova nije nadležno za postupak upisa građana u državne matice odnosno postupak određivanja osobnog imena", stoji u priopćenju.
No, policija se, kaže stručnjak za sigurnost Željko Cvrtila, suočava u tome i s nekim objektivnim problemima. A najveći je protok vremena - u međuvremenu je došlo do rata i raspada bivše države, a Perica ne može dati nikakve podatke.
ČAŠA 'ZA PERU'
Kada je stigao u bolnicu, Perica nije govorio, nego ispuštao neartikulirane glasove. Učili su ga govoriti i sada s njim mogu izmijeniti pokoju jednostavnu rečenicu, ali i dalje nije u stanju dati podatke o sebi. Kako se počeo odazivati na ime Perica, to ime koriste i danas. U bolničkoj kantini nalazi se čaša na kojoj piše 'za Peru', u koju pacijenti, djelatnici i posjetitelji bolnice ubacuju novac za Pericu, koji on troši na omiljenu colu, sendvič ili krafnu.
"Iako su njegove mogućnosti komunikacije slabije, iz riječi koje izgovara i prema izrazu lica mi, koji smo svaki dan s njim, znamo kako se osjeća i što želi. Kad se osjeti zanemarenim, Perica nađe način da privuče našu pozornost. Dovoljno je uputiti mu par prijateljskih riječi i nasmiješiti mu se i on odlazi zadovoljan. Perica nije zahtjevan, nije naporan. Potrebno je samo malo pažnje za njegovu sreću, pa mu to svakodnevno nastojimo pružiti", kaže Grubišić.
Problemi utvrđivanja identiteta
"Ako je u to vrijeme i prijavljen nekakva nestanak osobe koje bi po dobi i opisu mogla odgovarati ovdje predmetnom, velika je vjerojatnost da je takva evidencija - koja se tada vodila u papirnatom obliku - ili uništila ili zametnula. Ako je predmetni došao iz neke od susjednih tada republika, npr. BIH, situacija s dokumentacijom je i gora zbog ratnih događanja. Obzirom su to sada sve postale države, komunikacija više nije izravna, nego jedino putem Interpola", objašnjava Cvrtila.
Ako osoba nije tada uvedena u službene evidencije s nekim od jasnih identifikacijskih obilježja, poput papilarnih linija ili DNK zbog, primjerice, kriminalnih aktivnosti ili podizanja osobne iskaznice - tada je bez živih svjedoka koji bi prepoznavanjem svjedočili o kome se radi, kaže Cvrtila, gotovo nemoguće utvrditi stvarni identitet.
Postoji, ističe, i mogućnost da su ga roditelji ili skrbnici namjerno ostavili, možda i dovezli iz udaljene destinacije, iz nekog razloga, računajući da će se država za njega pobrinuti.
"U tom slučaju, ako su i bili javni pozivi za identificiranjem predmetnoga, osobe koje su ga poznavale su izbjegavale odazvati se na taj poziv".
Pučka pravobraniteljica Lora Vidović smatra da je situacija u kojoj se našao Perica nedopustiva i ne pamti sličan slučaj u Hrvatskoj.
"On nema identitet ni dokumente pa pravno niti ne postoji. Smješten je u psihijatrijsku bolnicu punih 36 godina, a pitanje je na temelju koje pravne osnove i je li zaista tijekom cijelog tog razdoblja za tim postojala potreba, a ako nije, na koji način se tako dugotrajna hospitalizacija mogla izbjeći? Što je s njegovim pravima na dostupnost pravnih lijekova, na obiteljski život i obrazovanje, što je s njegovim dostojanstvom? Koliko je bio u kontaktu s lokalnom zajednicom, odnosno izoliran od vanjskog svijeta? Jesu li svi, koji su to trebali činiti, poduzeli sve što su mogli da zaštite njegova prava?", pita se Vidović.
Zadržavanje na psihijatriji ili - ulica
Ta će pitanja, kaže, postaviti centru za socijalnu skrb, policiji, nadležnim ministarstvima te bolnici. "Ovisno o odgovorima, uputit ćemo upozorenja ili preporuke, kako se ovakve situacije u budućnosti ne bi više nikad ponovile".
Napominjući da ne govori o konkretnom slučaju, Vidović upućuje na još neke probleme na koje su naišli tijekom nenajavljenih obilazaka pet najznačajnijih psihijatrijskih ustanova u Hrvatskoj 2014. godine.
"Utvrdili smo kako su u njima smještene i osobe kod kojih ne postoje medicinski razlozi za bolničko liječenje, najčešće jer nisu sposobne samostalno živjeti ili nemaju nekoga tko bi se mogao za njih brinuti. Naime, bolnice ih zadržavaju na smještaju jer ih jednostavno ne mogu samo pustiti na ulicu, a alternative nema".
Problem je, kaže, što specijalizirano udomiteljstvo za smještaj osoba s duševnim smetnjama još uvijek nije dovoljno razvijeno, a nedostaju i kapaciteti u organiziranom smještaju.
Zato je nužno, ističe, da sustav socijalne skrbi pronađe rješenje kojim će se izbjeći njihovo daljnje zadržavanje u psihijatrijskim bolnicama.
'FINANCIRANJE SE NASTAVLJA'
Osnovni troškovi Peričinog smještaja, napominje ravnateljica, podmirivani su na različite načine. "Od nekadašnjeg SIZ-a zdravstva bilo je dugih perioda neplaćanja gdje smo sami osiguravali sredstva za njegov boravak i terapiju, zatim se neko vrijeme plaćanje osnovnih troškova vršilo preko različitih kategorija HZZO- a, a uključilo se i samo Ministarstvo zdravlja, koje preuzelo i donedavno direktno podmirivalo troškove njegova boravka. Međutim, sam problem nije do danas riješen, ne samo zbog prestanka plaćanja, nego svih spomenutih razloga".
"U Ministarstvu zdravlja kažu da su zaprimili dopis bolnice prema kojem više nije potrebno liječenje u zdravstvenoj ustanovi te su se obratili Ministarstvu socijalne politike i mladih te MUP-u radi rješenja - premještaja u odgovarajuću ustanovu socijalne skrbi. "Ministarstvo zdravlja plaćalo je smještaj i liječenje gospodina, a obustava istog ne podrazumijeva otpust iz bolnice jer se financiranje nastavka zbrinjavanja nastavlja iz dugih sredstava, tj. pozicija proračuna Ministarstva zdravlja. Osim toga, u konkretnom slučaju se otpust iz bolnice ne može realizirati dok se ne osigura drugi odgovarajući smještaj. Dakle, do konačnog rješavanja konkretnog slučaja financiranje zbrinjavanja gospodina se i dalje nastavlja od strane Ministarstva zdravlja".
(Izvor: AlJazeera.net/Piše: Tomislav Šoštarić)