Koliko dece i robova radi za vašu robnu marku?

Na tragu priče kako se najnoviji iPhone 5  proizvodi u neljudskim uslovima u kineskom Tai Juanu odlučili smo da istražimo koliko daleko je korporativni sektor spreman da ide u potrazi za profitom i širinom tržišta uz što niže troškove proizvodnje.

Po rečima Vang Iua, kineskog novinara, uslovi u fabrici Fokconn, inače zaduženoj za izradu novog modela iPhone 5, zaista su neljudski. Od bubašvaba, smeća, pa do katastrofalne higijene – ceo repertoar loših radnih uslova je gotovo nestvaran. Radnici rade satima bez prestanka i prava na pauzu, a prozori se odlikuju rešetkama, navodno zbog sprečavanja samoubistava, što posao još više psihički onemogućava jer sve nalikuje zatvoru. No, šta ako ovo zapravo i nije loša situacija, barem kada su azijske prilike u pitanju?

Zatvorski režim rada

Naime,  u velikoj tragediji u glavnom gradu Pakistana Karačiju potvrđeno kako je nakon požara u fabrici odeće život izgubilo čak 289 ljudi. Gotovo istovremeno je u ilegalnoj fabrici obuće u Lahoreu poginulo 25 radnika nakon otvorene pucnjave. Ono što ponajviše užasava je to da su ljudi izgoreli jer su „vrata bila zatvorena da radnici ne bi napustili fabriku pre dovršenog posla“. Kako ne postoji izlaz za nuždu radnici su doslovno pilili rešetke na prozorima da bi mogli skočiti kroz prozor s poveće visine. Vlasnik fabrike je službeno „u bekstvu“, vlast nema pravih zakona o izrabljivanju, a kontrola radnih uslova ne postoji. No, ovaj primer nije najgori.

Dojče Vele je prije koju godinu pisao o jednom etiopskom restoranu u Berlinu gde je Etiopljanka radila „od jutra do sutra“, pa je za nešto više od godinu dana zaradila punih 500 €. Trafiking donosi slične primere, najčešće vezane uz seksualne usluge. Kao što smo videli, Azija je doslovno poligon za težak i potplaćeni rad. MekDonalds kroz 16 sati dnevnog posla i 1,5 $ na sat proizvodi igračke u Kini, Najke čini slične stvari u svojim „regrutnim centrima“ širom jugoistočne Azije, a sveukupno radi i do 218.000.000 dece (najčešće 5-7 godina) širom sveta , prenosi bloger Duh vremena.

Crne liste firmi

 Crne liste multinacionalnih kompanija počinje s Nestleom koji je još od 2005.godine  firma sa najvećim bojkotom u Velikoj Britaniji i ocenom britanskog etičkog borda od 0.5 (od 20). Tu su i već spomenuti Najke koji je i priznao krivicu na sudu da izrabljuje radnike:  uprkos celodnevnom radu nisu mogli da zarade novac niti za tri obroka dnevno koje im je na poslu, pogađate, naravno prodavao Najke. Na crnoj listi i bojkotu, radi sprečavanje modernog ropstva, su i Koka Kola, MekDonalds, Proktor and Gamble, Unilever, Val-Mart, Glako Smitkline, Bakardi, Ekkon / Esso i Balfour Beatti.

U Africi cveta kakao industrija, u Indiji deca klešu kamen na kamenolomu, u Kini rade u rudnicima i gradilištima, u Vijetnamu prave patike i majice dok na Filipinima rade na štetnom hemijskom gnojivu. Najbizarnija situacija i primer ovoga je onaj u kojem se plaćaju MMORPG igrači koji skupljaju zlato u online video igri. Predmeti i imovina koji se steknu u pojedinim popularnim online igrama mogu se u pravom svetu drugim igračima prodati za gotovinu, prenosio je svojevremeno Nacional. Kinezi i Meksikanci su tako plaćeni 56 centi na sat da za račun velikih firmi sjede u 12-časovnim smenama za računarom.

Da se ne zavaravamo, situacija nije puno bolja ni n Balkanu. Kod nas pod opaskom radničkih prava postoji određeno radno vrijeme, no sve to dođe na isto kada radnici mesecima ne dobiju teško zarađene plate, tako da s pravom možemo da govorimo o nekom vidu ropstvu. Videli smo i slučajeve kada strane kompanije nude pojedinačne poslove i na kraju ne isplate predviđene cifre. Zbog korupcije u sudstvu i policiji radničkih prava se bez sankcija krše svakopdnevno.

Ekonomisti ropstvo smatraju „potrebom“

Teško je za poverovati ali postoji i otvorena podrška za ovakvom  poslovanju. Tako poznati ekonomista Džefri Saks smatra da „broj ovakvih poslova širom sveta nije preveliki, nego premali“. To opravdava teorijom „komparativne prednosti“ u kojoj navodi kako je bolje da države u razvoju rade „ono u čemu su bolje“ od razvijenih država jer „na kraju svi profitiraju“. Jasno, Sachsa očito zanima samo korporativni sektor dok ljudska prava verovatno ne igraju ulogu na svetskom ekonomskom tržištu. Profesor ekonomije Benjamin Povell ovakav gotovo ropski način rada opravdava na način da je i „SAD prošao kroz slične stvari u 18. veku“ te će takav rad da rezultira „boljim uslovima rada i sindikatima kroz kojih par deset leta“.

Kao zaključak možemo navesti žalosnu činjenicu da je gotovo sva odeća, obuća i drugi predmeti koje većina trenutno ima na sebi plod rada teško izrabljivanih, a neretko i dečjih ruku. Kako je u današnje vreme teško kupiti jeftinu i donekle kvalitetnu robu, a da nije proizvedena na veliko u dalekim azijskim državama onda je i odluka o svakoj kupovini problematična ukoliko se pridržavamo visokih moralnih standarda. Ako ništa drugo – birajte „Made in EU“ proizvode, Bojkotujte kompanije koje su dokazani izrabljivači i kupujte kod manje renomiranih proizvođača domaće proizvodnje.

KutakNet

 

Share this article