Ovim rečima, šezdeset i sedmogodišnji Duško iz Radišana je započeo svoju priču.
„Moja deca su u Nemačkoj, u Americi, imam kuću na tri sprata, dvorište veliko… Možemo da se jurimo po njemu ja i žena, jer nema nikoga da sedne!“ Duško govori kroz suze.
Ceo život proveo je u radu, mučio se, gradio, pružio bolju budućnost svojoj deci, ali su otišli na drugi put.
– Od sebe sam odvajao za njihovu bolju budućnost. Međutim, nakon što su završili fakultete, nisu mogli naći posao, tako da je ćerka prva otišla u Ameriku a nakon nje i sin u Nemačku radi boljeg života. Žena i ja smo ostali sami, u ovolikoj kući. Najteže je kada dođu praznici, mi smo u žalosti. Kuća je prazna, bez radosti i smeha, kaže nam Duško.
Ovo dvoje penzionera, iako su pozvani da odu u Ameriku sa svojom ćerkom, odlučili su da ostanu tu sami, nadajući se da će jednog dana deca vratiti.
„Ne vidim nijednog unučića, nema nikoga da se igra u dvorištu! To me boli! Ne ljutim im se što su otišli. Znam da je ovde loše, imaju daleko bolje uslove za život. Sin dolazi tri puta godišnje, a ćerka je došla samo jednom u proteklih 10 godina, kaže Duško.
(Izvor: thevow.info)