Porađala sam se punih 15 sati: Kada je beba izašla, sestra je pogledala, rekla "Oh" i ZAĆUTALA. Pogledala sam svoju ćerku i samo ponovila to "Oh"

Kada je test pokazao da sam trudna, muž i ja smo bili iznenađeni jer nismo planirali dete. Nismo ni slutili da najveće iznenađenje sledi kada vidimo bebu prvi put.

Tako svoju priču počinje Tejlor Dunavant (25) iz Misurija. Kako kaže, osećala se "trudno" i dve nedelje pre testa, a pošto je već jednom rađala, znala je kakav je to otprilike osećaj. I dobila je potvrdu - marta 2018. godine stiže prinova.

 

Očekivala sam da to bude kao i prva trudnoća - ješću sve i svašta, ugojiću se 30 kila i rodiću prelepu zdravu bebu. Međutim, iako mi se jelo sve, ništa nisam mogla da stavim u usta. Ne da se nisam ugojila, nego sam i smršala, što me je šokiralo i brinulo. Lekari su me uveravali da nije problem što ne dobijam na težini i veroala sam im. Boleli su me delovi tela koje nisam ni znala da imam.

U 20. nedelji trudnoće, saznali smo da čekamo devojčicu, što je bilo još jedno iznenađenje jer sam bila uverena da je dečak.

U nedelju, 4. marta, probudila sam se baš odmorna, kako se dugo nisam osećala. Ustala sam i napravila doručak za sve a onda se posvetila kućnim poslovima. Inače mi je ovih nedelja sve bilo teško i stalno sam bila umorna, ali ne i tog dana. Sve je bilo divno. A onda, uveče mi je pukao vodenjak. Kako sam tvrdoglava, uveravala sam muža Krisa da nema potrebe da idemo u bolnicu jer ima još vremena, i da je bolje da se prvo naspavamo. Uostalom, termin za porođaj je bio tek za dve nedelje. Međutim, insistirao je da odemo makar da proverimo šta se dešava.

U bolnici mi je rečeno da nemam dve nedelje i da beba stiže sada.

 

Posle 15 sati porođaja, bila sam isceđena, a još se nije nazirao kraj. Sestra me je uveravala da će sve biti gotovo za 5 minuta. I odjednom, sestra je vrisnula: "Ima kosu!". Nije me to iznenadilo, i naša prva ćerka rođena je sa punom glavom najtamnije kose.

A onda, beba je konačno izašla a sestra je belo pogledala i rekla samo "Oh". Pogledala sam je i ja, i takođe iznenađeno uzdahnula. Beba jeste imala punu glavu kose, ali bele kao sneg.

Kris i ja smo se samo pogledali u neverici. Počela sam da se tresem, preplašena.

Kosa moje ćerke bila je glavna vest bolnice i svi su dolazili da je vide. Svi su pričali samo o "albino bebi". Obeležena je, a nije ni sat vremena na ovom svetu. Bolelo me je to. Postala sam ljuta - ni u mojoj ni u Krisovoj porodici nema albino ljudi. Kako smo dobili takvo dete? I šta to zaista znači za nju? Imala sam gomilu pitanja i nijedan odgovor. Na kraju, kako objasniti našoj petogodišnjoj ćerki šta se dešava? To je, ispostavilo se, bilo najlakše, jer je naša starija ćerka zaključila da je u našu porodicu stigla vila i to je bilo to.

Lekari na prvoj kontroli i dalje nisu hteli da tvrde da je albinizam, već su hteli da to provere testovima. Ispostavilo se da je upravo to u pitanju a meni se krv sjurila u glavu. Poslali su nas kod savetnika za genetiku na razgovor.

Rekao nam je da će naša Nora celog života imati belu kosu, i teško da će ikada imati pigment, i u kosi i u očima. Ostaće joj srebrne sa crvenkastim odsjajem i imaće problema sa vidom. Takođe će imati slab sluh. Koža će joj biti strašno osetljiva, a na izlazak bez sredstva za sunčanje ne smemo ni da pomišljamo.

 

Međutim, meni je kamen pao sa srca. Jesu to strašne stvari, ali sve su rešive. U glavi sam imala mnogo gore scenarije.

U početku nam je bilo teško što nam prolaznici pilje u bebu i postavljaju pitanja. Trudim se da ipak budem fina jer je uglavnom u pitanju prijateljska radoznalost. I Kris i ja sada učimo mnogo toga, jer do Nore gotovo da nismo ni bili svesni albinizma.

Biće ovo sasvim drugačije putovanje od onog koje smo očekivali, ali biće sve u redu. Albinizam je u redu. U redu je biti drugačiji. Nora mi je otvorila oči i naučila me da je svako različit na svoj način i da je to u redu.

(Izvor: zena.blic.rs)

Share this article