RAZREŠENA MISTERIJA DOLINE SMRTI: Šta pokreće „hodajuće kamenje“?

Neverovatan fenomen koji naučnici proučavaju desetinama godina unazad napokon razrešen: Šta pokreće ovo kamenje?

Duboko u bespućima američkih planina nalazi se Trkačka staza u nacionalnom parku „Dolina smrti“. Nije to prava staza jer na njoj je zabranjen pristup automobilima, ali zato po isušenom jezeru "utrkuju" se neki drugi „likovi“. 

Na Trkačkoj stazi, glavnu ulogu ima kamenje. I to ne bilo kakvo kamenje već misteriozno kotrljajuće kamenje. Dolomitsko kamenje. 

 

Kamenje je razmešteno po južnom delu isušenog jezera koje danas nosi ime Trkačka staza, a postoje beleške o kamenju udaljenom i stotinak metara od obale nekadašnjeg jezera. Većina kamenja ipak se nalazi u blizini većih stena od kojih su se odlomili. Najčešće je reč o dolomitskom kamenju koje se većinom nalazi u većim blokovima. Pretpostavlja se da potiče s litice visoke oko 260 metara što okružuje istočnu obalu.

Prvi put je pokretno kamenje otkriveno 1915. godine kada je istraživač iz Nevade posetio trkačku stazu. Godinama kasnije su geolozi Džim MekAlister i Alen Agnenj izradili detaljne karte dna jezera i kretanja kamenja. 1948. godine objavili su prve konkretne izveštaje o "hodajućem kamenju", ali nisu pričali o detaljima tragova njihovih kretanja niti su predstavljali hipoteze o razlozima nastanka tragova. 
Međutim, kako to uvek biva, stvorila se kontroverza o razlozima nastanka tragova i vodila se rasprava kreće li se uopšte to kamenje ili su to samo tragovi vetra.

 

Tokom pedesetih godina prošlog veka počele su i prve konkretne istrage o nastanku tragova i razlozima za kretanje kamenja. Većina teorija krivila je snažne vetrove. Naime, naučnici su verovali da snažni vetrovi guraju kamenje kada je tlo vlažno što ostavlja duboke tragove u blatu koje se posle osuši. 

 

Ekstenzivno istraživanje počelo je tek u ranim sedamdesetim kada su Bob Šarp i Dvajt Keri krenuli s proučavanjima. Obeležili su 30 kamenja i pratili njihovo kretanje tokom sedam godina. 
Jedna od teorija kretanja kamenja bila je ledena hipoteza. Naime, pretpostavljalo se da ledene površine oko kamenja omogućuju kretanje kamenja pa su Šarp i Keri ogradili čeličnim šipkama nekoliko kamenja. Mislili su da će takva ograda usporiti ili preusmeriti kretanje kamenja. Međutim, nije bilo gotovo nikakve promene.

Čak deset obeleženih kamenja kretalo se tokom prve zime, a kamen nazvan Meri En pomerio se za oko 65 metara. 
Na kraju sedmogodišnjeg istraživanja samo dva kamena se nisu kretala. Najmanji praćeni kamen, Nensi, najviše se kretao i tokom istraživanja prevalio je udaljenost od oko 260 metara.

 

Tokom devedesetih godina prošlog veka naučnici su kamerama pratili kamenje i stvorila se teorija da oko kamenja nastaje led koji deluje kao svojevrsni splav. Takve ledene površine podignu kamenje i tako smanje trenje između tla i kamena. Snažni vetrovi, koji zimi dostignu brzine i do 140 kilometara na sat, lakše pomiču takvo kamenje.

Međutim, krajem 2013. i početkom 2014. godine istraživači su po prvi put zabeležili kretanje kamenja. U neko od kamenja postavili su GPS i tako su mogli da prate tačno kada i koliko se kreće. Zaključili su da se kamenje kreće u situaciji kada se počne raspadati ledeni pokrov na tlu. Tada je dovoljno da duva blagi vetar kako bi se kamenje kretalo. 
I tako je nakon dugogodišnjih istraživanja i promatranja, razrešen jedan od najneobičnijih prirodnih fenomena ikad otkrivenih.

 

[youtube height="577" width="770" align="left|right|none"]https://www.youtube.com/watch?v=89-AFHieDpM[/youtube]

 

(Izvor: Express.hr)

Share this article